Čuli smo iz Isusovih usta molitvu Očenaša. U Novom zavjetu imamo dvije inačice te molitve, kraću u Luke i dulju u Mateja. Svi se izričaji u Očenašu daju pronaći u molitvenoj praksi Staroga zavjeta i židovske molitvene prakse, ali je iz svega postojećega Isus otkao nešto jedincato i jedinstveno u povijesti čovječanstva. Sadržaj Očenaša i poredak molitava govore nam ne samo o načinu, nego izriču gotovo sve o Bogu i svijetu, uređuju odnos prema Bogu i čovjeku pred našim Bogom.

Molitva Očenaša je zacijelo najčešće izgovorena i moljena molitva na svijetu. Mole je svi kršćani, dok Zdravomariju mole redovito katolici. Očenaš nije molitva za svakoga. To je molitva za Isusove učenike. Prisjetimo se okolnosti u Luke. Isus je na jednom mjestu molio, i promatrajući njega i njegovu molitvu, molitveni stav, dolaze mu učenici i mole ga da ih nauči moliti kao što je i Ivan učio svoje učenike moliti i molitvi.

Nakon te zamolbe Isus otvara svoja usta i uči ih Očenašu. Daje im smjer i način molitve. Dakle, prvenstveno učenici. Ne narod, budući da to dolazi do izražaja ponajvećma u četvrtoj molitvi, za kruh svagdanji, čime smjera na nadničare u to doba u Palestini, ali i na Isusove učenike koje Isus odašilje bez igdje išta u misije. Bogataši ne moraju moliti za kruh jer u njih kruha ima dovoljno, nekada i u izobilju.

Taj Bog nije neka daleka svemirska nepoznanica

Kao što rekosmo, to je molitva Isusovih učenika. U svakome retku riječ je o tome kako Isusovi nasljedovatelji trebaju zaboraviti sve svoje osnovne osobne želje i životne planove, kako trebaju željeti i htjeti samo ono što Bog hoće. Oni se moraju truditi oko ozbiljenja Božjega plana u svijetu. Taj pak plan je spasenje svih ljudi. Po sebi je to i opasna molitva.

U ranoj Crkvi znalo se za dragocjenost te molitve pa je katekumenima predavana tek na kraju katekumenata, na kraju godina priprave za krštenje, neposredno prije krštenja u uskrsnoj noći. Sami se čin nazivao traditio orationis, predvanje molitve Gospodnje. Nakon krštenja, u svečanom novokršteničkom bogoštovlju, novokrštenici su smjeli prvi put zajedno s cijelom zajednicom moliti tu molitvu.

Kao što je katekumenima predavano Vjerovanje, tako se predavala i Gospodnja molitva – Očenaš. Nama je ta molitva danas izblijedjela, riječi i rečenice djeluju poput sumorna i maglovita vremena. Sve je bez jasnih obrisa, kontura. Ali u Isusovim ustima sve je imalo svoje jasne bridove i konture, svoju oštrinu.

Cijeli Isusov Govor na gori nudi nam sveobuhvatnu sliku kako živjeti kao čovjek u odnosu na samoga sebe, na bližnjega i na Boga. Kuša nam reći što to znači biti čovjek. Temeljni izričaj Isusovih riječi dade se svesti na zajednički nazivnik: Čovjeka se može shvatiti samo u odnosu na Boga. Bog je čovjekovo sve, i čovjek treba živjeti upravo u toj protežnici. Odnos prema Bogu određuje odnos prema čovjeku. Taj Bog nije neka daleka svemirska nepoznanica. U Isusu nam očituje svoje lice i svoju volju. U njegovu djelu, njegovim nakanama učimo Božje misli i nakane, Božju volju s nama ljudima.

Za čovjeka je bitan odnos prema Bogu. A taj odnos mora biti takav da se mora izraziti u govoru s Bogom. Molitva je u bitnome razgovor s Bogom. Zato nam Isus i govori kako moliti, daje nam oblik molitve. Doslovce, u središnjici Govora na gori (Mt 6,9-15) nalazi se Očenaš, Gospodnja molitva. Tu je Isusovu molitvu gotovo nemoguće izlagati, tumačiti. Nju se može samo moliti, zajedno meditirati, suozbiljivati.

Pjesmu se dade tumačiti samo s pomoću druge pjesme, molitvu s pomoću druge molitve. Očenaš se ne može tumačiti, interpretirati ako ga riječ po riječ, ili rečenicu po rečenicu rascjepkamo, iskomadamo, raščlanimo, komentiramo. Zato je potrebno vratiti se u svoje vlastito djetinjstvo, i moliti ga kao što smo ga molili kao mala djeca, ponavljajući riječi nakon bake ili majke. I kao što smo ga molili onda, tako pokušajmo i sada u ovom trenutku predočavati sebi prizore i slike, ona prizorišta u kojima se ta molitva obistinjivala u našem životu i očitovala svoje značenje. Stoga treba tu molitvu uvijek moliti zajedno s Isusom, u zajedništvu s Njime. Jer to je Gospodnja molitva. Moliti tako da Otac nebeski prepozna na našim usnama riječi svoga Sina (sv. Ciprijan).

U njoj imamo sve bitno za svoj život. Molitva da se Bog slavi, da živimo u miru, da ne posustanemo u životu, da nas Napasnik ne nadvlada, da živimo kao ljudi praštanja. Kad Isus govori o napasti, onda misli na našu čvrstinu i posvemašnje prianjanje uz vlastito poslanje i poziv. Kao što je triput u pustinji Đavao dolazio Isusu s ponudama da ga odvrati od nakane i poslanja, tako dolazi i k nama.

Imenujući i oslovljavajući svoga Boga Ocem, mi mu se izručujemo, svoje biće, svoj nemir, svoje brige i očekivanja, svoj posao i odmor

Isusova je molitva naputak, kako moliti i u kome smjeru se naše molitve trebaju kretati. Učenici se trebaju prema tome ravnati, a molitva ih povezuje i u međusobno zajedništvo i zajedništvo sa samim Bogom. Zahvaljujući Isusu učenici smiju kao i Učitelj Boga zvati Ocem. Zvati, oslovljavati Boga Ocem nešto je najdragocjenije u kršćanstvu, najdivnija oporuka koju je Isus ostavio svojima i čovječanstvu. Isus upravlja molitvu osobno, upravo kao što je samosvjesno i živio. Isus je izuzeo molitvu iz bogoslužnoga prostora, sakralnoga jezika, i stavio je upravo u čovjekov svagdan. I kod Mateja i u Luke Isus pravi razliku između ‘poganskoga brbljanja’ i prave molitve srca.

Pogotovo je Isusovo oslovljavanje Boga riječju “Abba” jedinstveno u cjelokupnoj židovskoj molitvenoj predaji i literaturi. Nema nigdje nešto slično. To bijaše Isusov poseban način molitve. To “Abba” jest ono prvo tepanje, prva slova koja čovjek izgovara i s kojima se obraća i vlastitome ocu, ali i Stvoritelju neba i zemlje, Ocu.

Isus govori s Ocem tako naravno, tako intimno, s takvom sviješću kako se dijete obraća vlastitomu ocu. Značajka toga novoga načina molitve jest da je prožeto i natopljeno zahvaljivanjem. I to je srčika, to je jezgrenica njegova odnosa prema Bogu Ocu.

Učenici su shvatili i prihvatili. Razumjeli su Isusov način molitve i molitvu koju ih je naučio. Prihvatio je to i jedan Pavao koji će pisati kako je Bog poslao u srca naša Duha Sina svoga koji u nama kliče ‘Abba’ – ‘Oče!’, ‘dragi Tata’ (usp. Gal 4,6; Rim 8,15-16). Bog kao temelj svemira i života.

“Očenaš počinje s jednom velikom utješnom riječi. Smijemo reći Bogu ‘Tata’, ‘Oče’. U toj je riječi sadržana cjelokupna povijest otkupljenja. Imenujući i oslovljavajući svoga Boga Ocem, mi mu se izručujemo, svoje biće, svoj nemir, svoje brige i očekivanja, svoj posao i odmor. U životu djeteta ne može biti ničega što se ne bi trebalo povjeriti Očevoj dobroti, nikakva nevolja koja ne sadrži nadu u Njegovu pomoć… Sad je sve dobro. Bog nam odgovara, Bog je naš Otac. Zaštićeni smo” (R.Schneider). “Moliti znači… ćutjeti to strujanje milosti. Otvaramo se sagibljući se i izručujući se, i onda je sve dobro…U tome i jest tajna Očenaša, da on obuhvaća cijelo naše biće i svu našu nevolju i nadanje” (Schneider).

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevaka, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.