Nizanje i bilježenje dana sastavni je dio onoga što ljudi jesu, piše portal nedjelja.ba. I jasno je da ljudsku bit nitko ne poznaje bolje nego Bog koji je oblikovao svijet, koji slijedi određene ritmove. Tako se vjerski kalendar židovstva poklapao s prirodnim kozmičkim kretanjima, ne samo sa svetim događajima. I sam Isus, zajedno s učenicima, štovao je kalendar svoga naroda te ga slijedio i na kraju svojom smrću i uskrsnućem nadogradio.

Tako novi kalendar nije više vodio prema suboti, nego nedjelji, danu Gospodnjem, kada je Isus ustao od mrtvih. Postupno su, dakako, tijekom stoljeća dolazili novi blagdani koji u središtu imaju Krista. Podrazumijeva se i dodavanje i ostalih nadnevaka: svetaca, Djevice Marije, apostola, mučenika i mnogih drugih.

Krenimo redom s najznačajnijim nadnevcima koji vode ka Uskrsu.

Svetkovina Navještenja Gospodinova

Uskrsnuća nema bez smrti, a smrti bez rođenja koga opet nema bez začeća. Svetkovina Blagovijesti proslavlja se fiksno 25. ožujka. U svome središtu ima biblijsku scenu kada anđeo Gabriel navješćuje Mariji da će začeti Sina koji će donijeti spas svijetu. Iako korijeni ove svetkovine sežu u vrijeme prije Efeškoga sabora 431., kako opisuje Adolf Adam u knjizi Slaviti liturgijsku godinu, već se od 3. stoljeća proljetnome ekvinociju (25. ožujka) pripisivalo uzvišeno značenje te je smatran „prvim danom stvaranja“, „Kristovim rođendanom“, „danom njegove smrti na križu“.

Nakon što se dan proslave Božića ustalio na 25. prosinca, logično je bilo da Navještenje, to jest Kristovo začeće u Marijinu krilu bude na ovaj današnji nadnevak.

Pohod Blažene Djevice Marije

Crkva 31. svibnja slavi Pohod Blažene Djevice Marije rođakinji Elizabeti. Prema Novom zavjetu, Marija je dva mjeseca nakon bezgrješnog začeća pohodila svoju trudnu rođakinju Elizabetu koju je Bog u njezinoj dubokoj starosti blagoslovio potomkom. Elizabeta i muž joj Zaharija dobili su sina Ivana koji je krstio Isusa u rijeci Jordanu.

Marija je krenula u posjet iz svog grada Nazareta u Elizabetino selo Ain Karim, nedaleko od Jeruzalema, te pješačila pet dana. Čim je Elizabeta čula Djevicu Mariju, zaigralo joj je dijete u utrobi. Bio je to prvi susret Isusa i Ivana Krstitelja.

Došašće – vrijeme koje traži duhovno buđenje

Došašće ili advent razdoblje je u crkvenoj godini kad se kršćani intenzivnije pripravljaju za svetkovinu Božića. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremena (Sudnji dan). Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem.

Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca, odnosno nedjeljom koja je kalendarski najbliža blagdanu Sv. Andrije apostola. Došašće obuhvaća tri tjedna i dane između Četvrte nedjelje došašća i samog Božića.

Svetkovina rođenja Isusa Krista

Središnji dio božićnoga ciklusa jest svetkovina Rođenja Gospodinova.

Kad se Mariji približilo vrijeme da rodi, morala je s Josipom na put jer je car August naredio popis stanovništva, a svatko je morao poći u mjesto svoga podrijetla. Tako su i Josip i Marija krenuli iz Nazareta u Betlehem jer je Josip bio iz loze kralja Davida.

Dok su ondje bili, Mariji se navršilo vrijeme da rodi, a kako za njih nije bilo mjesta u svratištu, porodila je sina u štali (spilji), povila ga i položila u jasle.

Nitko sa sigurnošću ne može ustvrditi koji je to bio nadnevak. U prvim stoljećima među kršćanskim piscima spominju se: 28. ožujka, 18. travnja, 19. travnja, 20. travnja, 20. svibnja, 29. svibnja, 17. studenoga i 25. prosinca. Prvi poznati spomen da se slavio 25. prosinca kao Božić datira iz godine 354.

Prikazanje Gospodinovo

Poslije Božićne oktave nalazimo blagdan Krštenja Gospodinova (koji se referira na događaj početka Isusova javnog djelovanja) nakon koga počinje prvi dio vremena kroz godinu.

Važno je napomenuti kako se prije božićno vrijeme protezalo sve do Prikazanja Gospodinova u Hramu, 2. veljače. Ovaj blagdan na 40. dan nakon Božića ima za predmet biblijske događaje u jeruzalemskom Hramu kada su Marija i Josip, prema propisima, donijeli prikazati Isusa u židovskom Hramu.

Korizma započinje Čistom srijedom

Krštenjem na Jordanu započelo je Isusovo javno djelovanje koje je trajalo tri godine. Nakon krštenja On nije više skroviti drvodjeljin sin, nego navjestitelj Radosne vijesti. Potom je otišao u pustinju 40 dana gdje je postio sve vrijeme i odbacio kušnje koje je pred njega stavio đavao.

U duhu ovoga Isusova iskustva simbolično je u liturgijski kalendar preneseno 40-dnevno razdoblje kao bliža priprava za Uskrs. Ono postaje simbolom vremena koje je Isus proživio do svečana ulaska u Jeruzalem.

Korizma, dakle, započinje Čistom srijedom ili Pepelnicom, što je danas zapovjedni dan posta i nemrsa.

Veliki tjedan i vazmeno trodnevlje

Zadnji tjedan pred Uskrs naziva se Velikim, a označava spomen na posljednje Kristove dane na zemlji kao čovjeka. Započinje Cvjetnicom, a završava Uskrsom.

Cvjetnica označava spomen na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem, a ujedno predstavlja i početak Kristove muke. Prije skoro 2 000 godina narod je dočekao Isusa te ga uveo u „glavni grad“ kličući mu kao kralju. Kada je uvidjelo da neće biti političke borbe protiv Rimskog Carstva, razočarano se mnoštvo od njega polako odvratilo te na kraju poduprlo protivnike koji su mu željeli smrt.

Na Veliki četvrtak Isus je s učenicima posljednji put proslavio Pashu, i to jedan dan prije samog blagdana, te ustanovio euharistiju u kojoj je Crkvi i svijetu ostavio znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu. Isus je oprao učenicima noge i dao „posljednje upute“.

Prema evanđelju, uslijedila je izdaja, uhićenje te cjelonoćno „mrcvarenje“ u vidu ispitivanja, maltretiranja i premlaćivanja. Na kraju, kada su iscrpljene sve pravne mogućnosti toga vremena, osuđen je na smrt.

Veliki petak je dan Isusove muke i križa. Budući da su u to doba Svetom zemljom vladali Rimljani, osuda na smrt je značila razapinjanje. Isus je razapet na brdu Golgoti, odnosno Lubanjskom, koja je svoj naziv dobila po tome što je uistinu sličila ljudskoj lubanji.

Iako su razapeti u to vrijeme umirali i po nekoliko dana, Isus je toliko bio izmučen da je oko „ure devete“, tj. oko 15 sati izdahnuo na križu te mu je vojnik samo kopljem probo bok ovjeravajući tako smrt.

Tijelo mu je, kako svjedoče evanđelja, položeno u novi grob Josipa Arimatejca, koji su državne vlasti zapečatile te postavile stražare.

Velika subota predstavlja spomen na Kristov počinak u grobu. U večernjim satima započinje Vazmeno bdjenje koje je – jednostavno govoreći – središnje liturgijsko slavlje cijele godine te simbolizira Kristovu pobjedu i prijelaz iz smrti u život.

Nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg

Nedjelja uskrsnuća Gospodinova najveći je kršćanski blagdan, spomen Kristova uskrsnuća koje je temelj kršćanske vjere.

O uskrsnuću možemo govoriti samo jezikom vjere. To je stvarnost koja nadilazi ljudsku spoznaju. Uskrsnuće Kristovo središnja je istina vjere, istina bez koje bi, kako reče Sv. Petar, „naša vjera bila uzaludna“. Tako je Uskrs jedinstven događaj različit od svih drugih. Prazan grob o kome izvještavaju evanđelja po sebi nije dokaz, iako je apostolima početak vjere u uskrsnuće. Slijede ukazanja zajednici: Isus se pokazuje živ te se potvrđuje sve što je govorio i činio, što je i zalog uskrsnuća svakoga čovjeka.