Papa Franjo započeo je svoj Čin posvete Bezgrešnom Srcu Marijinu žaleći zbog tvrdoglavosti ljudskih srca unatoč katastrofalnim posljedicama naših grešnih i sebičnih izbora:

“Majko milosrđa, koliko smo često iskusili tvoju budnu brigu i tvoju mirnu prisutnost! Nikada nas ne prestaješ voditi Isusu, Knezu mira. Ipak smo skrenuli s tog puta mira. Zaboravili smo lekciju naučenu iz tragedija prošlog stoljeća, žrtvu milijuna palih u dva svjetska rata… Razboljeli smo se od pohlepe, mislili smo samo na svoje nacije i njihove interese, postali smo ravnodušni i sustigli naše vlastite brige. Odlučili smo zanemariti Boga, zadovoljiti se svojim iluzijama, postati arogantni i agresivni, potisnuti nevine živote i gomilati oružje.”

Ove nas riječi podsjećaju da naša bolna iskustva sama po sebi ne mogu donijeti istinsko i trajno pokajanje od grijeha i obraćenje natrag Bogu. Bolne posljedice naših grešnih izbora same nas jednostavno ne mogu održati na našem povratku Bogu, piše Catholic Exchange.

Razmetni sin je “došao k sebi” kada se našao u gladi i u velikoj potrebi, daleko od svoje obitelji i voljenih, odbačen i napušten od strane stranih prijatelja, a svinje su mu bili zavidni suputnici. Što ga je vratilo pameti? Je li to bila glad, nostalgija, žaljenje, odbacivanje, napuštenost ili ponižavajući uvjeti, itd.? Istini za volju, ne kaju se svi siromašni, gladni, beskućnici, odbačeni, napušteni, izgladnjeli i dehumanizirani ljudi i ne vraćaju se Bogu. Ova iskustva sama po sebi nisu dovoljna da dovedu do obraćenja i da ga održe do kraja. Onda, što ga je dovelo k pameti?

Odgovor nalazimo u jednoj od dvije prispodobe koje je Isus ispričao prije prispodobe o izgubljenom sinu. On je upitao: “Koji čovjek od vas, imajući sto ovaca, ako je izgubio jednu od njih, ne ostavi devedeset i devet u pustinji i pođe za izgubljenom ovcom dok je ne nađe? I kad ja nađe, baci ja na svoja ramena, radujući se.” (Lk 15,4-5)

Samo naša iskustva, koliko god bila mračna i bolna, jednostavno ne mogu pokrenuti ili održati naše doživotno obraćenje natrag Bogu.

Isus nam tako otkriva da Bog ne čeka samo da mu se zalutali grešnik vrati nego ide u potragu za svakim grešnikom dok ga ne pronađe. On nikada ne odustaje od svoje potrage. Osim toga, izgubljenom i pronađenom grešniku ne daje upute, već ga nosi kući na svojim ramenima. On se raduje samo kada je uspješno doveo grešnika kući sa sobom.

Istina, u Isusu Kristu Bog ne samo da prima i prima izgubljene grešnike poput milosrdnog oca koji dočekuje izgubljenog sina. Bog ih također traži kako bi ih vratio kući k sebi. Dakle, Božja milost, koja djeluje kroz događaje, osobe i stvari, nas vraća od grijeha i podržava na našem povratku Bogu. Samo ta milost pobjeđuje naš sram, krivnju, žaljenje, strahove i obeshrabrenje na našem putu kući.

Knjiga o Jošui govori o tome kako je Bog oslobodio svoj narod iz ropstva i podržao ga na njihovom putovanju manom sve do Obećane zemlje: „A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje.” (Jos 5,11-12) Ovo predočava kako nas božanska milost traži, oslobađa od svakog ropstva i održava nas cijelim putem na našem putu kući Bogu. Samo naša iskustva, koliko god bila mračna i bolna, jednostavno ne mogu pokrenuti ili održati naše doživotno obraćenje natrag Bogu.

Moramo odgovoriti na ovu milost koja nas neprestano prati kako bi nas vratila Bogu. Izgubljeni sin nije bio pasivan kada je iskusio ovu milost, ali je brzo i odlučno odgovorio: “Ustat ću i otići svom Ocu”… Pa je ustao i vratio se svome ocu.” Ni mi ne možemo biti pasivni pred takvim milostima.

Odgovorimo na ovu milost na tri načina.

Prvo, moramo biti zahvalni Bogu za Njegove milosti u našim životima. Nije svatko tko doživi ovaj pokret spreman vratiti se Bogu svom iskrenošću. Moramo neprestano zahvaljivati ​​Bogu za taj pokret u našim srcima da mu se vratimo. Ne smijemo se usredotočiti na posljedice naših grešnih izbora i zanemariti stalni poticaj milosti. Umjesto da živimo svoje živote sa žaljenjem za prošlošću ili tjeskobama o povratku Bogu i našim sposobnostima da putujemo do samog kraja, budimo zahvalni što je Božja milost prisutna i aktivna u našim životima, vuče nas natrag k Njemu.

Drugo, moramo se više nadati i vjerovati u ovu milost nego u naše napore. Božja milost neće nas napustiti na pola puta, ali će nas vratiti k Njemu ako nastavimo odgovarati na odgovarajući način. Milosrdni Bog koji nas poziva kući također se trudi da nas dovede kući k sebi. Imati nadu u Njegovu milost također znači da se nikada ne prestajemo truditi kao odgovor na poticaje ove milosti da se iznova vraćamo Bogu do posljednjeg daha.

Treće, moramo svjesno sudjelovati u toj milosti. To znači da i mi postajemo oruđe ove milosti u pomirenju drugih s Bogom. I mi želimo podijeliti s drugima isto iskustvo božanske milosti koje nas vraća Bogu. Pavlovim riječima: „Tko je u Kristu novo je stvorenje, staro je prošlo; evo gle, novo nastaje! A to je sve od Boga koji nas je pomirio sa sobom po Kristu i dao nam službu pomirenja.” (2Kor 5,17-18)

Božanska milost djeluje u pomirenju s Bogom u Isusu Kristu. Ovom istom milošću i mi smo postali pomiritelji u Isusu Kristu. To znači da se ne možemo odvojiti od tuđih nevolja i bijeda koje nam donose njihovi grešni odabiri. Ne možemo biti poput starijeg brata koji se čini potpuno povučen prema mukama mlađeg brata i bolovima u srcu svoga oca, „Ali kad se vrati tvoj sin koji je potratio tvoju imovinu s prostitutkama, za njega zakolješ ugojeno tele .”

U euharistiji Isus Krist “dočekuje grešnike i jede s njima.” (Lk 15,2) On nam također prenosi tu spasonosnu milost da nas uvijek podupire na našem putu natrag k njemu u našem grešnom svijetu. Ova milost nije dana samo za nas nego za cijeli svijet, svijet povrijeđen grijehom, usredotočen na pogubne posljedice grijeha, ali svijet koji se još uvijek ne može vratiti Bogu.

Ujedinjeni s Njim u ovoj Euharistiji i s Njegovom milošću u sebi, ne možemo i ne smijemo ostati pasivni. Molimo i mi, živimo i žrtvujmo se poput njega kako bi i ova milost dotakla srca, oslobodila ih grijeha i podržala na njihovom vlastitom putu sve do Boga.

Slava Isusu! svaka čast Mariji!