Župni vikar u Rabu i župni upravitelj Supetarske Drage vlč. Saša Malović ističe da se jednom živi i da se zbog toga treba paziti kako se živi. Svjedoči da sreća nije u prolaznim svjetovnim stvarima i užicima kojima je i sam bio zaokupljen prije nego što je doživio Božju ljubav. „Rođen sam u Malo Lošinju na otoku Malom Lošinju, sin sam jedinac i do krizme sam redovito odlazio na svetu misu. Nakon 7. razreda ušao sam u fazu puberteta. Pritom me roditelji nisu usmjeravali da ostanem živjeti s Crkvom i s Kristom, jer oni tada nisu poznavali takav način života vjere koji, Bogu hvala, sada svi troje poznajemo. Nakon 8. razreda, nakon što sam se krizmao, otišao sam živjeti svojim putem ne slušajući Crkvu i ne čitajući Sveto pismo, što mi je danas na prvom mjestu”.

“Bio sam navezan na cijeli svijet”

Vlč. Saša završio je srednju Ugostiteljsku školu, a kako je želio započeti nogometnu karijeru otišao je u Zagreb gdje je završio još jednu srednju školu ekonomskog smjera. „Istovremeno sam pokušao igrati nogomet. Živio sam svjetovno i vrlo rano sam počeo konzumirati stvari koje su me odvele i zarobile. Bio sam navezan na cijeli svijet. Smatram da sam čovjek koji u sebi nosi jaku strast, i onda se ta strast upotrebljavala za sve loše u mom životu. Kada razmišljam zašto je mene Bog pozvao, a ima prekrasnih ljudi s prekrasnim talentima, onda možda budem i malo ohol prema sebi kada si kažem da me je pozvao zbog moga srca. Volim svijet, čovjeka, stvari i kada sve komadiće svoga života stavim na papir, onda vidim da je sve vodilo k tome da sam ja zaista za svećenika.”

Srednja ugostiteljska škola u Malom Lošinju 2002.

Do odluke da bude svećenik cijelo mladenaštvo vlč. Saše bilo je razuzdano. „Bio sam čovjek koji je izlazio do kasno, koji je na žalost povrijedio neka srca, a i ona su povrijedila mene i onda su se tu stvorile neke rane i iz tih rana uvijek imaš dvije opcije – ili ćeš se okrenuti pravoj stvari ili ćeš ići još u gore. Ja sam išao u još gore. Poznavao sam samo svjetovno. Izvana su neki mislili da se dobro živi. Imao sam dobar materijalni status, radio sam za sebe, imao sam svoju kunu, bio sam sportaš, igrao sam razne sportove, imao sam veliko društvo s kojim sam izlazio vani i puno smo se družili, ali u sebi nisam bio sretan. Zašto? Sam sebi sam postavljao pitanje kako će izgledati moj život i to je izgledalo tako da ću raditi do 70. godine života, imat ću obitelj, dvoje djece i umrijeti. To je u meni stvaralo veliku depresiju – podsvjesno i svjesno. I to je svako toliko izlazilo van”.

Povratak u Mali Lošinj i potraga za smislom

Nakon razočarenja u sport vlč. Saša se nakon svoje 21. godine iz Zagreba vraća u Mali Lošinj. „Vidio sam, na žalost, da neke stvari nisu bile poštene. Nisam htio igrati takvu igru i onda sam se vratio na Lošinj. Moj život se nastavio u istom smjeru, zaposlio sam se, puno sam izlazio, nisam pazio na sebe i na druge. Sjećam se da sam nekoliko dana za redom izlazio, bio pijan i radio istovremeno. Moj tata je reagirao dajući mi savjet da pazim na sebe, jer malo pretjerujem. Pretjerivao sam ja puno više, a tih nekoliko dana bih na očinski savjet odgovarao da se samo jednom živi. Nakon toga sam doživio automobilsku nesreću u kojoj sam jedva ostao živ. Bilo je to iskustvo u kojem sam vidio da ta rečenica ‘jednom se živi’ puno znači i treba paziti kako se živi. Bio je to još jedan mali kotačić koji me je vodio pravoj stvari. Nastavio sam sa životom po modelu radiš i trošiš. Ono što sam imao davao sam za društvo, za ekipu. Nisam mislio na sebe i zbog toga sam bio u sebi i depresivan. Svoje jake emocije nisam znao kontrolirati”.

Predstava o sv. Franji.

Zgoda po zgoda k pravoj stvari

Kada je upoznao Božju ljubav vlč. Saša je doživio da je Bog u njemu sve to smirio. Doživljaju čuda Božje ljubavi prethodila je potraga za pravim smislom. „Počeo sam tražiti pravu stvar. Sjećam se da sam čitao intervju vlč. Zlatka Suca koji je pobudio moje zanimanje. U 23. godini života jedan me je prijatelj, s kojim sam odrastao, pozvao da odemo zajedno na misu. Sve je to bilo lijepo, ali nije ostavilo previše traga na meni. Bio je to još jedan kotačić u mome životu. Tako sam živio još godinu dana do svoje 24. godine. Onda sam bio pozvan u jednu molitvenu zajednicu od svoje bivše vjeroučiteljice koju sam jako volio”.

Prije nego što je došao vlč. Saša počeo je čitati knjigu duhovnih vježbi isusovca p. Pavina koju mu je ona dala. „Otvorio sam knjigu. Bio je neki ulomak iz evanđelja koji je na mene ostavio veliki dojam. Osjećao sam kao da sam doživio neko iskustvo koje neću moći nikako pojasniti. Cijelo biće mi je bilo potreseno i počeo sam snažno plakati. Nakon toga sam mjesec dana obilazio, poput mačke, oko crkvenih vrata razmišljajući hoću li ući ili ne. Unatoč jakoj potrebi, nisam ušao u crkvu.”

Susret bogoslova s biskupom Ivicom Petanjkom u Krku, susret bogoslova u Đakovu.

Doživljaj Božje ljubavi

Prvi susret s molitvenom zajednicom bio je presudan za vlč. Sašu. „Na susretu u crkvi sv. Josipa bilo je i mlađih i starijih, a među njima sam stekao četiri najbolja prijatelja. Jedna od njih je Ana Kamolić, koja je postala redovnica i trenutno je u Bresci. Bilo nas je oko 15. Moja bivša vjeroučiteljica pustila je meditativnu muziku i oni su nešto svoje molili. Ja sam samo zatvorio oči i rekao: ‘Isuse, ako te ima ja to moram znati’. Čim sam to zavapio, potresno mi se cijelo biće. Kao da me netko vratio u prošlost i pokazao mi cijeli moj život do toga trenutka opterećen s puno grijeha. Bog mi je pokazivao točno kao kada se ispovijedamo – odnos prema Bogu, prema čovjeku i prema sebi. Tih pola sata strašno sam se kajao za sve svoje grijehe. Bio sam duboko potresen. Nakon što je završilo tih pola sata uopće nisam znao jesu li oni stali ili ne, uopće me nije bilo briga što su radili”.

Sa sestrama Ancelama – s. Branka Plenča.

Vlč. Saša bio je u svome filmu s dragim Isusom i jednostavno se prepustio. “Nisam se mogao zaustaviti. Nakon tih pola sata, kada se to očistilo, osjetio sam kao da je u meni sve prazno. Kao da je sve izašlo iz mene, čak je bila jedna neugodna praznina. Kao da sam u pustinji, i kao da sam gol. To je trajalo možda minutu – dvije, a zatim sam doživio iskustvo Božje ljubavi. Osjećao sam kao da sam prazna čaša i kao da se Božja ljubav prelijeva u mene. To se počelo ispunjavati do toga trenutka da sam mislio da ću umrijeti od te silne ljubavi. Ostajao sam bez zraka i počeo sam govoriti da ne mogu više izdržati. I onda je to prestalo. U tome trenutku doživio sam svjetlo vjere. Doživio sam istinu da je Bog Trojedini, Katekizam Katoličke Crkve, Deset Božjih zapovijedi, svete sakramente, sve se u meni posložilo i bilo mi je jasno kao dan. Nitko mi nije morao pojašnjavati niti trenutka teologije. Imao sam snažnu potrebu ići drugi dan na svetu misu. Svi su vidjeli da sam nešto doživio, bili su sretni zbog mene, ali me nisu ništa ispitivali“.

Svaka sveta misa bila je nebo

Vlč. Saša je imao potrebu svakodnevno ići na svetu misu i čitati Sveto pismo. „Jedno mjesec i pol sam svaki dan išao na misu i plakao sam tijekom cijele mise. Svaka misa je za mene bila nebo. Prvi put u životu bio sam tako sretan. Ne trenutno zadovoljan, bila je to trajna radost. Bog mi je dao tu mogućnost, držao me je u milosti da niti jedan grijeh ne mogu poželjeti u mislima, da ne mogu izgovoriti niti učiniti. Kada sam doživio iskustvo Božje ljubavi prijatelji su me zvali i govorili da sam jedan od njih, zvali su me na druženje i izlaske, govorili su mi da mi je ispran mozak, a ja sam im odgovarao da sam napokon sretan. Iz pristojnosti prema njima jednom sam izašao s njima, ali nisam više mogao slušati ono što su govorili, onako kako sam i ja prije govorio o nekim prolaznim stvarima i temama. Nisam mogao niti izlaziti van i biti cijele noći vani“.

S mentorom na diplomskoj radnji prof Richardom Pavlićem.

“Imao sam snažnu potrebu svjedočiti”

Doživljena promjena iznutra nije mogla ne biti primijećena na vani. „Roditelji su to primijetili i mama mi je rekla da idem iz ekstrema u ekstrem. Tu je imala apsolutno pravo. Ona me je gledala kakav jesam. Vidjela je najgore stvari u mom životu. Ja sam i nju povrijedio svojim ponašanjem. Vidjela je kakav sam bio pod raznim utjecajima. Rekla mi je da se malo smirim i da budem umjeren. Majci sam pokušao objasniti da ne živim loše, ne izlazim vani, ne govorim loše, u svemu pomažem i smirio sam se. Na njezin upit zašto je to tako počeo sam joj pričati o Isusu. Imao sam snažnu potrebu svjedočiti. Bio sam naporan s time i svojim roditeljima i drugima, ali sam se jako trudio to i živjeti. Vidjeli su sa su moje riječi i djela slična“.

72 sata bez kompromisa na Krku.

Poziv za svećeništvo bio je iznenađenje

Nakon doživljaja Božje ljubavi vlč. Saša počeo je osjećati da ga Bog zove da bude svećenik. „Tome sam se jako opirao. Nisam to htio. Mislio sam da sam se smirio, da imam radostan život, stalan posao, da ću se oženiti i imati obitelj. Upisao sam se u duhovne vježbe sv. Ignacija i u tim svakodnevnim razmatranjima doživio sam da me Isus zove da ga slijedim. Ostao sam strašno iznenađen tim pozivom koji sam jasno čuo u sebi. Jako sam se dugo opirao. Razgovarao sam sa svojim pratiteljima, sa svećenicima, jako sam volio prisustvo svećenika, počeo sam jako puno čitati, osjećao sam strašnu glad za znanjem. Moje je znanje bilo jako plitko i nikakvo, jer je uvijek bilo kampanjski. Najviše sam čitao Sveto pismo koje me je činilo najsretnijim čovjekom na svijetu. Znao sam roditeljima govoriti da je to živa riječ i aktualna. Oni su me gledali u čudu, ali ne zadugo“.

U krugu obitelji.

Ulazak u bogosloviju s 27 godina

Vlč. Saša je s 27 godina odlučio ući u bogosloviju. „U bogosloviju me je primio biskup Valter Župan, i bio mi je poput oca. Vrijeme provedeno u bogosloviji bilo je najljepše razdoblje u mom životu. Tamo sam bio okružen dečkima koji su se trudili živjeti sveto. Bilo je prekrasno bilo živjeti s osobama koje imaju jednaki stav kao i ja. Bilo je padova i uspona, ali smo jedni druge nosili. Znao sam pitati Isusa što je njegova volja, ali nikada nisam tjeskobno razmišljao o tome da ću cijeli život biti svećenik. Jedino sam se pitao hoću li razočarati Isusa kada budem bio svećenik, hoću li sablazniti Njega ili ljude jer sam živio s drugim navikama, a sada ih je trebalo mijenjati. Trebalo je početi razmišljati crkveno i živjeti po Božjemu. Uvijek sam molio Gospodina da me čuva od mene samoga“.

Posjet u bogosloviji uvjerio je roditelje da je njihov sin na pravome putu. „Prvi susret roditelja i bogoslova bio je na Bezgrešno začeće BDM 8. prosinca. Bio je to jedan prekrasan dan u Rijeci. Imali smo predstavu, nagovor od našega duhovnika i zbor je pjevao. Moji roditelji su to jako intenzivno doživjeli. Kada je sve završilo roditelji su me pozvali u stranu i rekli da shvaćaju što sam im cijelo vrijeme pokušavao objasniti. Tata je u međuvremenu doživio iskustvo Božje ljubavi i trudi se jako mijenjati svoj život i mama isto tako. Redovito idu na svetu misu i mole se, i to mi se čini većim čudom od mojega, zato što gledam iz svoga iskustva da stariji čovjek teže mijenja svoje navike, misli, stavove i razmišljanja.”

Đakonsko ređenje.

Đakonsko i svećeničko ređenje

Brzo je stiglo đakonsko ređenje koje se dogodilo 20. listopada 2018. u krčkoj katedrali, na dan posvete krčke katedrale. „Bio je to prekrasan dan u mom životu. Bio sam okružen prijateljima, roditeljima, svećenicima koji su bili uz mene. Taj se osjećaj ne da opisati riječima. Sve ono što si kroz tih pet godina molio, učio, radio, razmišljao, sanjao, bilo je stavljeno ispred mene. Izgledalo je dosta nestvarno, ali bilo je jako radosno i neopisivo. Za đakonsko geslo sam odabrao: ‘Kako je dobro i kako je milo kao braća živjeti zajedno’. Za mene je sve zajedništvo i sve izvan toga me ne interesira. Kada dođem bilo kome kažem ja sam ti sada brat. Za mene ne postoji drugačiji život“.

Ispovijed vjeroispovijesti pred biskupom Ivicom Petanjkom uoči ređenja, nakon svećeničkog ređenja u Osoru.

Svećeničko ređenje bilo je 1. lipnja 2019. u Osoru. „Sjećam se da je biskup Ivica Petanjak propovijedao i na kraju mise je govorio o svecima. Rekao je da nema sv. Saše, ali da ja imam priliku biti prvi sv. Saša. Bio je to poseban ugođaj. Iznenadilo me je da je puno ljudi došlo dati mi podršku. Među njima su bili i dečki iz mog ‘prošlog’ života koji su mi došli iskazati ljubav i podršku. To mi je puno značilo. To veselje se očitovalo i u proslavi mlade mise. Bilo je oko 300 ljudi. Mogu otvoreno reći da nisam imao novaca za organizaciju, ali sam rekao Gospodinu da se pobrine za to da brojni prekrasni ljudi dođu, vide i dožive zajedništvo u Kristu, da dožive ljubav koju ja cijelo vrijeme osjećam i želim dati drugima. I Gospodin se za sve pobrinuo. Predragi župnik iz Maloga Lošinja don Robert Zubović se jako potrudio i osigurao da sve zaista bude na svome mjestu. Slavlje je bilo i blagoslov za mnoge u mojoj župi. Za mladomisničko geslo sam odabrao sljedeće: ‘Ja sam put, istina i život’. Zaista je to tako. Isus je sve u mom životu. On me privukao i osvojio svojom ljubavlju, blagošću i učiteljskom notom. On je bio potreban u mom životu“.

Mlada misa u Malom Lošinju 2019.

Pastoralna iskustva

Župni vikar u Rabu i župni upravitelj Supetarske Drage skupljao je pastoralna iskustva za vrijeme bogoslovije u riječkoj katedrali, u pučkoj kuhinji te u župi sv. Ane – Volosko. Župnik u Voloskom mi je puno pomogao. Tamo sam radio s mladima i skupio vrijedno iskustvo. Zadnju godinu bogoslovije bio sam u Vrbniku. To mi je bila velika promjena jer je to tradicionalna župa i naš kardinal Josip Bozanić je iz Vrbnika. I tu sam radio s mladima i bio sam dobrodošao u mnoge obitelji. To mi je jako puno značilo da vidim što znači tradicija u našoj Crkvi. Bilo mi je potrebno da doživim tradiciju, jer nisam došao iz tradicijske sredine, i da naučim cijeniti i takav vid razmišljanja i pobožnosti. Kao đakon sam otišao u Rab gdje sam nastavio djelovati kao župni vikar i upravitelj župe u Supetarskoj Dragi, i vjeroučitelj sam u srednjoj školi.“

Vukovar, Volosko, Basel.

Vlč. Saša svoje poslanje vidi u radu s ljudima koji su ovisni o svjetovnim stvarima. „Meni je puno lakše raditi s ljudima koji su u svijetu. Često nama svećenicima prigovaraju da ne znamo što je život i tako. Puno mi znači kada odgovorim da znam što je život. Jako volim biti s ljudima i to je moje trenutno pastoralno rješenje. Prosječno obiđem oko pet obitelji. To i njima puno znači. Ja znam koliko je značilo meni kada sam vidio svećenika, kakav je ostavio utisak na mene u mome prisustvu. Ljudi mi govore da im puno znači moja prisutnost. Počeli su mi pričati kako su prije živjeli i kako sada žive. Jednostavno, jako je važno biti s ljudima. Nije to uvijek lako. Meni je to često puta odmor, a Bog dadne da vidim i plodove te prisutnosti“.

Prva sveta pričest kao svećeniku (2021), krštenje u župi (2021)

U apostolatu ‘Pod smokvom’

Uz to što donosi Isusa svojim župljanima vlč. Saša je uključen i u apostolat ‘Pod smokvom’. „U projekt sam se uključio na poziv fr. Ivana Dominika Iličića. Dosta sam se dvoumio oko sudjelovanja, ali nakon razgovora s duhovnikom i razmišljanja, odlučio sam uputiti pozitivan odgovor. Sada vidim koliki je to blagoslov jer se širi Božja riječ, evanđelje. Tu treba maknuti u stranu sve napasti da si ti na prvome mjestu, jer je uvijek Isus na prvome mjestu. Pokušavam propovijedati jednostavno i iz srca i nadam se da ljudi to prihvaćaju i shvaćaju”.

Vlč. Saša, koji svoje slobodno vrijeme provodi u sportskim aktivnostima i druženjima, zaključno poziva da, unatoč svemu što se događa oko nas i u nama, jedino je važno u životu truditi se svidjeti Bogu, a ne čovjeku. „Ja sam se u svome životu trudio svidjeti čovjeku i nikada nisam uspio. Sada shvaćam zašto je tako. Budimo hrabri navjestitelji Božje riječi i ne dajmo se pokolebati”.