Fra Mate Bašić član je Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Samostanski je i župni vikar župe Presvetog Trojstva u Karlovcu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu.

Pročitajte što fra Mate poručuje uoči Svih svetih i Dušnoga dana:

“Vjernički i teološki gledano, teško mi je povezati blagdan Svih Svetih i Dušni dan s neodlaskom na Svetu Misu. Naravno da imamo dužnost brinuti o grobnim mjestima pokojnika, prema njima se odnositi dostojanstveno i s pažnjom, održavati ih uredno i ukrašeno… No, biti katolik, urediti grob svojih najmilijih, pomoliti se kod groba i ne otići na Misu tih dana, nespojivo mi je s katoličanstvom, još više s brigom za pokojne. Ako mislimo da pokojnima nešto znači i da brinemo za njih jer smo pred Sve Svete ulaštili nadgrobnu ploču, postavili plastični aranžman (da ga možda do iduće godine ne moramo mijenjati ni vidjeti), uključili baterijski lampaš (jer i taj možda izdrži do slijedećih Svih Svetih), a ujedno nismo bili jedno s pokojnicima u Svetoj Misi – džabe smo krečili – rekao bi narod.

Kao da smo zaboravili da se u grobovima nalazi ono raspadljivo, ono neživo, ono što se predaje zemlji – prah od kojeg smo nastali i u koji se pretvaramo. Naravno, da trebamo imati brigu za tim smrtnim ostacima, ali još više, važno je da sa našim pokojnima živimo život. Živimo život u svemu onome što smo dobro i lijepo od naših pokojnih primili, živimo život u zahvaljivanju Bogu na njima u našim životima. Stoga je važno, sjetiti se da postoji samo jedno mjesto susreta s našim pokojnima, mjesto i trenutak u kojem se spajaju nebo i zemlja. Taj poseban i sveti čas u kojem zajedno sa svim anđelima i arkanđelima, prijestoljima i gospodstvima, sa svom nebeskom vojskom i svim nebesnicima, zajedničkim glasom, jednim glasom slavu Božju kličemo, a to mjesto, taj trenutak je Sveta Misa.

Zato mi je neshvatljivo željeti biti povezan sa svojim pokojnicima, a ne prisustvovati na Svetoj Misi, jer na groblju, ipak, vjerovali ili ne, povezujemo se samo sa zemnim ostacima, sa nekim sjećanjima, lijepim uspomenama, ali u Misi, siguran sam, povezani smo s onima koji već sada u punini žive vječni život, dok mi i dalje tu vječnost živimo kroz ovozemaljski život kojeg su naši pokojni već oslobođeni te u punini žive život koji ne umire, već vazda živi. Mislim da bi naši vjerni mrtvi radije da s njima budemo jedno i zajedno, tamo gdje je to moguće, a to je Misa, od svakog aranžmana, lampaša, svijeće, iako i aranžman, svijeća i sve drugo ima svoju duhovnu i teološku vrijednost (dok je god prirodno – za plastičnjake i lažne lampione nisam siguran – jer je važna žrtvena dimenzija cvijeća i svijeća, kao i samo izgaranje voska ili ulja).”