Po krštenju svi smo pozvani na svetost koja nas približava Bogu i bližnjima te nadilazi ovozemaljski život. U tom se kontekstu na svetkovinu Svih svetih prisjećamo dragih osoba koje su preminule jer s njima smo još u tom zajedništvu. No, naglasak na preminulima je zapravo na Dušni dan.

Susreo sam je na grobu kako pali svijeću pokušao započeti razgovor. Okrenula se i s osmijehom mi rekla da se ne smatra vjernicom.

Građani danas dobro razumiju razliku između ta dva blagdana. No, u anketi sam susreo i one koji otvoreno i jasno govore kako zapravo i nisu vjernici već dolaze na grob svojih najmilijih iz neke, kako kažu, “neobične” tradicije. Gospođa Željka godinama živi izvan Hrvatske, a na grobu njenog oca susreo sam je s kćeri Anom. Vrlo srdačno i otvoreno poklonila je svoje vrijeme i usput istaknula da možda nije najbolji primjer za davanje izjave obzirom na to da se radi o Hrvatskom katoličkom radiju. Na upit zašto bi tome bilo tako, s osmijehom je rekla da sebe zapravo i ne smatra vjernicom. “Ovdje dolazim na grob svome ocu. Imam osjećaj da je to ostalo u našoj obiteljskoj tradiciji i da je to neka navika iz prošlih vremena. Ne živim godinama u Hrvatskoj, ali u ovo vrijeme obično dođem i posjetim grob svojega oca. Smatram da čovjek dok je god živ traži odgovore na pitanja o smislu života i smrti”, rekla je, a na raniji upit o tome koja je razlika između svetkovine Svih svetih i Dušnoga dana nije imala odgovor, no ipak, bila je znatiželjna i otvorena poslušati što slavimo na Sve svete, a što na Dušni dan. Nakon objašnjenja rekla je: “Da! Pa to je zapravo sasvim logično”.

Breze/Foto: Dario Zürchauer

„Na Svi svete se sjećamo naših svetaca i blaženika, a na Dušni dan se posebno sjećamo naših dragih pokojnika: bilo prijatelja, bilo poznanika, bilo rodbine, roditelja i drugih dragih osoba”, objasnila je gospođa Snježana. “Mi katolici,  dalje objašnjava Snježana, “vjerujemo da su naši pokojni živi i ponekad nas to doista tješi u našoj tuzi. Osjećamo da su još uvijek tu sa nama. Zato kitimo njihove grobove, zato molimo svakodnevno za njih, prikazujemo ih na svetim misama, molimo za spas njihove duše. To nas na neki način povezuje s našim pokojnicima, ta neprestana briga i molitva za njih.”

Osjećamo da su naši najmiliji s nama, zato kitimo njihove grobove, prikazujemo mise za njihove duše i brinemo tako o njima. Ta nas neprestana briga i molitva za njih tješi.

“To nam pomaže da našu tugu prebolimo, to što smo ih izgubili, neki možda i prerano, da se nekako utješimo. Baš taj osjećaj i doživljaj da su s nama stalno, da oni za nas mole, da nas negdje i promatraju i prate u našem ovozemaljskom životu”, dodaje.

Molitelj/ Foto: Dario Zürchauer

Gospodin Ivan rekao je da se “na dan Svih svetih se sjećamo svih svetih koji su proglašeni svetima službeno od strane Crkve, a i onih koji nisu. Na Dušni dan slavimo sve pokojne.

Nismo na ovaj svijet došli sami već preko njih. Dio smo lanca duša koji predajemo i dalje u budućnost.

Mi nismo na svijet došli sami, došli smo preko nekoga. To je jedan lanac ljudi, duša koje nasljeđujemo i kojeg predajemo dalje u budućnost. Zato se sjećamo svih mrtvih, stoga i groblja uređujemo da to bude simbol sjećanja na naše pokojne. Mislim da bismo trebalo bi to više puta godišnje, a ne samo na Svi svete. U onom sistemu su Svi svete bile kao Dušni dan – sjećanje na mrtve. Pa je to mnogima ostalo i danas tako. Pokojni i dalje žive s nama. Žive u nama na neki način. Kao ona pjesma što kaže „što sam stariji sve više sličim na tebe”. Nasljeđujemo jedni druge. Kao što sam rekao, u tom nasljeđu žive oni u nama. A sad gdje, kako? To je tajna koju ćemo svi jednog dana vidjeti i spoznati”, zaključio je gospodin Ivan. 

Prolazeći grobljem slučajno sam imao priliku vidjeti čovjeka koji je grobu prišao pozdravljajući: “Hvaljen Isus i Marija!” Svakome se od pokojnika ponaosob obratio i srdačno zapodjenuo razgovor. Iako je bio sam, to nikako nije zvučalo kao monolog. Mogao sam zamisliti da mu sugovornici uzvraćaju svojim odzdravom jer kako drugačije pojmiti takav autentičan trenutak? Razgovara li taj čovjek s mramornim, hladnim pločama ili s onima za koje osjeća da ga čuju, da su mu blizu i kao da se zapravo nikada i nisu udaljili iz njegova života? Prolazeći tog sata i minute upravo pokraj tog neznanca bio je blagoslov i istinsko svjedočanstvo vjere. Doista smo povezani neraskidivim vezama s onima koji su nas prividno napustili s ovozemaljskog doma.

Za kršćane je buđenje slika uskrsnuća. Kršćanska nada pruža nepregledan pogled prema neslućenim tajnama koje se isprepliću s vječnošću.

Gradsko groblje Dugo Selo/Foto: Dario Zürchauer

Petra je spremno odgovorila da se “na svetkovinu Svih svetih spominjemo svih svetaca u nebu koji su našli mjesto u raju, a na Dušni dan spominjemo se svih pokojnih iz naših obitelji. Tijekom Dušnog dana zapravo je pravi običaj posjeta grobova naših najmilijih. Tijekom tih dana posebno molimo za duše pokojnih, duše u Čistilištu i može se za njih dobiti potpuni oprost. Pokojni nisu fizički s nama, ali kroz uspomene i molitvu i dalje su prisutni u našim obiteljima i našim sjećanjima. Vjerujemo i nadamo se da oni naši najmiliji koji su to zaslužili svojim djelima, žive u nebeskom Jeruzalemu.

Svijeća koja isijava svjetlost na grobu našeg pokojnika jest poput svjetla koje želimo da im svijetli u vječnosti.

Grobove uređujemo jer je to posljednji zemaljski “stan” naših najmilijih i želimo da to mjesto bude posebno, a svijeće kojima ukrašujemo njihov grob i svjetlost koja svijetli kroz te svijeće na grobu također svijetli i u vječnosti, baš kao i što molimo: “Pokoj vječni daruj im, Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njima”.

Anđeo na grobu/Foto: Dario Zürchauer

Lucija je rekla da će danas posjetiti grobove svojih najmilijih i pomoliti se na njihovom posljednjem počivalištu uz vjeru da su njihovi najmiliji u zajedništvu s Bogom, dok se ovdje, u grobu nalaze samo njihovi zemni ostatci. “Na svetkovinu Svih svetih slavimo one poznate i nepoznate svece. Onih neznanih svetaca zasigurno je bilo mnogo”.

Molitva na grobu najmilijih/Foto: Dario Zürchauer

Mjesto posljednjih počivališta naših najmilijih odišu posebnim mirom i jasnoćom. Kao da se buka i svakodnevna užurbanost povuče pred dostojanstvenom tišinom. Mir, molitva i sjećanje. To je nagnulo i ovu ženu da poljubi sliku na mramornoj ploči s likom majke, sestre ili bake. Nevažno.

U jednom trenutku vidio sam da je poljubila sliku voljene osobe na toj mramornoj ploči…

Te hladne ploče posljednje su “ruke” kojima se možemo rukovati, dodirnuti, pozdraviti do ponovnog susreta u oči s Onim koji posjeduje sve odgovore. Zastao bi svatko pred prizorom nježnog poljupca na sliku voljene osobe i pustio da se ureže u sjećanje. Bio je to nježan i dostojanstven, čak pomalo spor čin poljupca, ali ipak prebrz za moj objektiv. No, dovoljno snažan da se ureže u sjećanje zauvijek! Geste koje činimo pred grobovima naših najmilijih ne mogu se objasniti nikakvim normama ili pravilima. One se jednostavno dogode i izliju iz čovjeka onu nježnost i toplinu koju će do kraja života čuvati za svojeg najmilijeg. Jer, veze koje nas spajaju ne daju se olako raskinuti, ali sjećanja i uspomene koje smo godinama stekli, nitko nam ne može oduzeti.

Anđeo/Foto: Dario Zürchauer

I za kraj, nemojmo čekati da nas naši voljeni napuste pa da imamo za čime žaliti kada zavirimo u ono što nam je ostalo poput kakve riznice sjećanja. Već sada, kao što pjesma u nastavku reče, već sada “za života” budimo jedni drugima oslonac i blagoslov na putu prema Vječnoj domovini i ne zaboravimo da smo si međusobno neraskidivi dar od samoga Boga.

“Želiš li usrećiti nekoga kome želiš mnogo dobra…

Učini to danas za života, brate, za života…

Želiš li darovati cvijet?

Daruj ga danas, s ljubavlju… Za života, brate za života…

Želiš li reći ‘Volim te’ svojim ukućanima, prijatelju bliskom ili dalekom?

Reci to za života, brate, za života…

Ne čekaj da ljudi umru da im očituješ dobrotu i da osjete tvoju ljubav: za života, brate, za života to učini.

Bit ćeš veoma sretan naučiš li dijeliti sreću svima koje poznaš za života, brate za života…

Umjesto da posjećuješ groblja, umjesto da puniš grobove cvijećem, ispuni srca ljubavlju za života, brate, za života…”

Anamaria Rabatte