Pitam se kako bi bilo ući u Isusovu glavu kada je bio kušan u pustinji (Mt 4, 1-11; Mk 1, 12-13; Lk 4, 1-13). Je li odmah prepoznao da ima posla sa zlom silom? Koliko dugo se hrvao s time kako reagirati – ili se odupirao napastima takvom lakoćom kakvom je to prikazano u Evanđeljima, prenosi portal ignacije.hr. 

Ova pitanja najviše odjekuju u trenucima kada se i sam suočavam s napastima i iskušenjima. Napasnik me pronalazi u trenucima krhkosti ili kad kružim oko svojih nesigurnosti i govori: “Ovo na što si pozvan – nisi dovoljno dobar za to. Drugi su puno talentiraniji i kvalificiraniji od tebe. Zaboravi na taj ‘poziv’ za koji misliš da ga imaš, on neće dugoročno donijeti nikakvo dobro”.

Prstom mi pokaže na dug put koji je preda mnom, a ja oprezno gledam ispred sebe, bojeći se izazova koji dolaze. Onda pokazuje na sigurnu, glatku cestu i mirno i umirujuće me uvjerava da je ta cesta ona prava.

Zli duh pokušava dobre stvari učiniti lošima!

Neki drugi put me napasnik pronađe kada žudim za pohvalom i priznanjem i kaže: “Ova stvar za koju misliš da si pozvan – predobar si za to. Neće ti dati prestiž koji zaslužuješ. Zaboravi na taj ‘poziv’ za koji misliš da ga imaš, dugoročno neće donijeti nikome ništa dobro”.

Onda me vodi do dalekog zamišljenog mjesta gdje provirimo u zemlju snova i iluzija onoga što bi moglo biti moje: priznanja, postignuća, autoritet. Moje ime na koricama knjiga. Divljenje mojih vršnjaka dok prelistavaju naš časopis ili dok gledaju moje dnevne aktivnosti na Facebooku.

Ponekad te sumnje mogu baciti sjenu na cijeli moj dan i raspoloženje te zahtijevaju pomnije ispitivanje. Sveti Ignacije opisuje određene kriterije za razlučivanje dobrih impulsa od loših, djela dobrog duha od djela zlog duha. Zli duh pokušava dobre stvari učiniti lošima, a zle ili loše stvari učiniti dobrima. Zli nas ispunjava sumnjama, usmjerenošću na sebe, tjeskobom. Odsiječe nas od drugih i od Boga.

U vremenima duhovne suhoće treba više moliti!

S druge strane, ono što je uistinu od Boga bit će čista suprotnost – vodit će nas da izađemo iz nas samih, zapalit će ljubav i zahvalnost u nama i poslat će nas da služimo Bogu i drugima. Ono što frustrira jest da napast ostaje primamljiva čak i nakon što sam shvatio da je poticaj destruktivan. Na kraju krajeva, popuštanje gladi zvuči puno bolje od četrdesetodnevnog posta u pustinji.

Kraljevstvo, moć i sjaj koje napasnik nudi – bez obzira u kojem obliku – zvuče puno bolje nego neugledna svakodnevica. Frustrirajuće je kada ne mogu tek tako odbaciti napast kad utvrdim njezino bezbožno porijeklo.

Kakav otpor onda mogu pružiti? U takvim vremenima duhovne suhoće Ignacije preporučuje da “nastojimo više oko molitve, razmišljanja i mnogog ispitivanja, te se damo na to da na primjeran način činimo više pokore” (DV, 319).

Pustinja obećava neobičnu snagu!

Na dubljoj razini, trebamo svoje razumijevanje poželjnog života preobraziti u život poniznog služenja. Ignacije opisuje kao “najsavršeniji” način poniznosti onaj koji zapravo usmjerava naše čežnje prema želji za siromaštvom nad bogatstvom, uvredom nad počastima i prema tome da nas se na ovom svijetu radije smatra “ludima poradi Krista” nego mudrima u svijetu. Taj ideal me ubija, suprotstavlja se mojim prirodnim sklonostima. Djeluje strogo i mučno kao i sama pustinja, kao da sjedim na kaktusu.

Ipak, pustinja doziva. Glas koji poziva u divljinu, poziva me da dođem i šetam neko vrijeme po žegi, kako bi kroz oskudicu i žeđ moja osjetila oživjela. Možda ću tamo pronaći neočekivani izvor vode, življi izvor nego onaj što sam ostavio iza sebe. Pustinja obećava neobičnu snagu u zamjenu za odricanje od udobnosti i lakoće. To je primjer koji nam Krist daje (Fil 2, 5-8). Naš život će biti odgovor.

Izvor: God in all things