Svi znaju da voljeti znači davati. No, budući da nam se to čini jednostavnim, često zaboravimo da ljubav uključuje i primanje. Možda čitate ove retke dok buljite u hrpu prljavog posuđa u sudoperu i razmišljate: ‘Ne bi mi smetalo da mi netko pomogne s tim. Ne bi mi bilo teško primiti pomoć’. No, nemojte biti tako sigurni. Ljudi ne znaju uvijek tražiti ili primiti pomoć koja im se nudi.

Kada nam se ne pruži pomoć ili je nema dovoljno, skloni smo gunđati ili patiti u tišini, ovisno o našem karakteru. No, puno je teže verbalizirati ono što želimo da drugi čine. Voljeli bismo da drugi pogode što očekujemo od njih. Jedna od najčešćih pogrešaka koju čine prijatelji, parovi i članovi obitelji je pretpostavljati da vam ljubav omogućuje čitanje misli drugih ljudi.

Zašto je teško tražiti pomoć?

Na kraju nam druženje s prijateljima uz večeru – i sve ono što to predstavlja: kupovinu, kuhanje i pranje posuđa – može predstavljati teret. Ne znamo biti iskreni prema našim članovima obitelji i gostima i ne usuđujemo se reći im da naša predanost i strpljenje nisu bezgranični. Dakle, radije bismo bili opterećeni svim tim poslovima i tako svima njima omogućili bezbrižno druženje.

No, Gospodin nam je pokazao put. Utjelovio se kao bespomoćno dijete ovisno o roditeljima. Zamolio je ženu na zdencu da mu da piti, a dječak mu je pomogao na nahrani gladno mnoštvo. Čak je prihvatio da Šimun Cirenac pomogne nositi križ. Osiromašio se kako bismo mu mi mogli priskočiti u pomoć.

Postao je čovjekom da bismo ga mi, spašavajući našu braću i sestre, spasili: “Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me” (Mt 25, 35). Mogao se snaći i bez nas, ali odlučio je zatražiti našu pomoć. Znao je da ne postoji bolji način da nam pokažemo koliko smo mu važni i koliko nam vjeruje.

Razlozi mogu biti višestruki i međusobno povezani. Prije svega, gore spomenuti problem je nedostatak komunikacije. Zatim, nedostaje nam samopouzdanja: „Oni koji mi pruže pomoć vidjet će da sam daleko od savršenstva. Mogu me osuditi ​​i kritizirati“. To osobito vrijedi ako nam je stalo do mišljenja određene osobe, primjerice naših roditelja ili obitelji.

Tražiti pomoć znači izgubiti kontrolu

Pitajući druge za pomoć, priznajemo da nismo svemoćni i da ih trebamo. To podrazumijeva da ih prihvaćamo onakvima kakvi jesu, a ne onakvima kakvima bismo željeli da budu. Oni nisu tu da bi bili naši robovi. Oni dolaze sa svojim manama i osobnošću koje nas mogu zbuniti ili iznervirati.

Suradnja s nekim drugim zahtijeva više strpljenja nego kada sve radite sami. No, traženje pomoći od drugih, bez obzira o kakvoj se pomoći radi – popravljanje kosilice ili pranje posuđa – sjajan je način da im, iskazujući naše poštovanje, podignemo samopouzdanje.

Tko se od nas ne voli osjećati korisno i voljeno? Šestogodišnjak koji prazni perilicu posuđa (čak i ako slomi tanjur ili dva) ili stari djed u invalidskim kolicima koji sate popravlja pokvarenu igračku, sretni su što se osjećaju potrebnima. Kada stvaramo nova prijateljstva, jedan od najboljih načina za povezivanje može biti zajedničko kuhanje obroka. Pa, zašto ne pitati za pomoć?

Izvor: Aleteia