Možda riječ “ponos” na stranicama raznih knjiga označava hvalevrijednije značenje tog izraza, piše Catholic Stand. Ali kao kršćani, u riječima iz Svetih pisama jasno vidimo da u ponosu nema ničeg pozitivnog:

 „Ne govorite mnogo hvastavih riječi, neka ne izlazi drskost iz usta vaših, jer Jahve je sveznajući Bog, pravo on prosuđuje djela.” (1. Samuelova 2,3).

Ponos

CS Lewis čak je rekao: „Ponos uvijek znači neprijateljstvo. I ne samo neprijateljstvo između čovjeka i čovjeka, već i neprijateljstvo prema Bogu. ” Sv. Nikola susreo se s oholim Arijem na Prvom ekumenskom koncilu u Niceji 325. godine. Arije je mislio da zna bolje od Crkve i da zna bolje od Boga, što je dovelo do arijanske hereze, koja je tvrdila u svojoj biti da Krist nema božansku narav. Isus je, prema Ariju i sljedbenicima njegove hereze, stvorenje pa nema istobitnosti između njega (Sina) i Boga (Oca). Budući da za Arija Isus nije Bog ni savršen čovjek, nego demijurg, Arije je pokušao relativizirati vjeru u Krista. Podređujući tumačenje Novoga zavjeta svome cilju, a taj mu je cilj bio važniji od istine, Arije je pokušao apsolutizirati djelomičnu istinu. Upravo zato do njega nisu dopirale riječi Ivanova Isusa: “Da svi budu jedno, kao što si ti Oče u meni i ja u tebi” (Iv 17, 21). Vidimo da je hereza kroz povijest Crkve stvorila podjelu između čovjeka i Crkve i razdvajanje između čovjeka i Boga, što je rezultat grijeha ponosa.

Kad razmišljamo o ponosu, često nam padne na pamet određena vrsta osobe, a zamišljamo pojedinca s određenim temperamentom i određenim karakteristikama. Možda je slika nekoga tko visoko govori o sebi ili svojim postignućima. Možda je slika nekoga tko je ponosan osoba koju moramo biti u središtu pozornosti. Ili to može biti pomisao na nekoga tko uljepšava priču kako bi sam sebi izgledao bolje, tko loše govori o drugome da bi se podigao gore na pijedestal ili netko tko prirodno izražava zrak prava; stav da je bolji od druge osobe?

Sve su to mogući primjeri ponosnih pojedinaca, ali istina je da kada bacimo pogled na “ponos”, moramo zaviriti u sebe. Koliko je nas koji smo čitajući popis ponosnih karakteristika razmišljali o nekome koga poznajemo i koji ilustrira takve primjere ponosa? Mislimo li u sebi: “Hvala Bogu što nisam nimalo nalik onom jadnom grešniku tamo?” Zapamtite, kad upiremo jednim prstom u nekoga drugog, ima više prstiju okrenutih prema nama. Moramo se ozbiljno dobro pogledati.

No, moramo se sjetiti da naša postignuća nisu zbog svega što smo učinili, već je to što je Bog učinio djelujući kroz nas.

Gospodin nam je dao mnoštvo darova koji su jedinstveni za nas, a koristeći svoj Bogom dani talent možemo mnogo postići u svom životu. Bog se raduje zajedno s nama u našim uspjesima i postignućima dok mi koristimo darove koje nam je dao na način na koji je namijenio da ih mi koristimo. Kad smo oruđe Duha Svetoga, koristimo svoje darove da činimo dobro u svijetu i služimo svojoj braći i sestrama. Prepoznajemo Branitelja kako se pokreće u nama i djeluje kroz nas dok usredotočujemo pogled u nebeski svod , gdje mu iskreno zahvaljujemo za ono što je učinio u našim životima.

Kad svoje darove dane od Boga koristimo kao izvor za održavanje moći i nadzora nad drugima, pogled okrećemo prema sebi i odvraćamo od Boga. Više nismo oruđe Duha Svetoga, već postajemo oruđe zloga. Naša postignuća više ne postaju ona koja donose slavu Bogu, već postaju zadovoljstvo za sebe i napuhavaju naš ego. Naša srca više nemaju mjesta za Krista jer smo u potpunosti ispunjeni sobom. Kad se pretvorimo u vlastitog malog “boga” i svoje povjerenje položimo u svog malog “idola”, činimo grijeh oholosti.

Poniznost

Za svaki porok postoji suprotna vrlina, a suprotna vrlina za grijeh oholosti je poniznost. Moguće je boriti se protiv poroka vježbajući odgovarajuću vrlinu. Sveti Augustin napisao je: „Želiš li ustati? Započni spuštanjem. Planirate li toranj koji će probiti oblake? Prvo postavite temelj poniznosti. ”

Papa Franjo definira poniznost u svom obraćanju Rimskoj kuriji 21. prosinca 2015 .: Poniznost je „krepost svetaca i onih koji se daju ispuniti Bogom. . . što važniji postaju u očima drugih, to više shvaćaju da nisu ništa i ne mogu učiniti ništa osim Božje milosti (usp. Iv 15,8)

Kad pomislimo na osobine nekoga tko ima poniznost, kako bismo ih opisali? Postoje li određene osobe koje vam padnu na pamet? Sveta Terezija iz Lisieuxa? Blažena Margareta od Castella? Sveti Josip iz Cupertina? Što kažete na odraslo dijete koje brine o ostarjelom ili nemoćnom roditelju? Svećenik koji provodi cijeli dan izmjenjujući se između sjedenja u ispovjedaonici i nuđenja duhovnih uputa svojim župljanima? Ili novak u vjerskoj zajednici kojeg lažno optužuju i etiketiraju, ali on ostaje u tišini?

Danas je tako lako preko noći postati virtualna senzacija. Koliko je mladih ljudi prikazano na YouTubeu ili TikToku kako čine gotovo sve da bi postali poznati?

Vrlina poniznosti je teška, pogotovo jer je kultura današnjeg svijeta “sve o meni”. Društvo nas uči da da bismo došli do vrha moramo gurati, gurati i gaziti svakoga tko nam se nađe na putu. Sve što radimo ovih dana potiče nas na borbu dok ne dobijemo ono što želimo u životu. Uvjerenje je da bismo trebali imati sve što želimo i kada god to želimo. Tada u glavnom planu ima mjesta samo za nas, a Bog više nije dio te jednadžbe.

Kako bi nam bilo lako izrugivati ​​im se i podsmjehivati ​​im što se ponašaju tako glupo i nepromišljeno? Ali na takvo ponašanje nismo pozvani djelovati kao kršćani. Ne možemo širiti poruku Evanđelja ako svoje dane živimo na način koji je suprotan Kristovom učenju.

Moramo moliti za sve one koje je pogodio grijeh oholosti; porok za koji smo svi u jednom trenutku bili krivi. A također moramo tražiti da nam Gospodin podari milost poniznosti. Trebamo se obratiti Bogu u nadi da ćemo jednog dana postati sveti i pravedni. Istina je da je čovječanstvu prijeko potrebna Božja ljubav i milosrđe, a očajnički nam je potrebna Njegova pomoć u razumijevanju da je jedini način da se postigne ova primarna vrlina postati poput male djece i potrčati u zagrljaj našega Oca.