U Crkvi postoji dugotrajna, iako istaknuta tendencija da stvoreno carstvo suprotstavi našoj vječnoj sudbini, piše Simply Catholic. Drugim riječima, postoje neki koji imaju tendenciju vječnost s Bogom doživljavati kao jedino što je važno, a sve što je niže od ovog cilja u najboljem je slučaju nevažno, a u najgorem ga ometa. Ovaj mentalitet, često neprepoznat i obično zasnovan bez ikakve loše volje, sugerira da je Bog protiv svog stvaranja, stvarajući time konkurenciju između nas i Njega. Pod tim se podrazumijeva da će ono što ili bilo tko “pobijedi” dominirati nad gubitnikom. Problem ovog gledišta je da će Bog uvijek pobijediti i, štoviše, dominirati. Nadalje, natjecateljski pogled na Boga i stvorenje na odnos gleda kroz leću moći, što znači da promicanje vječnog do zanemarivanja stvorenog na kraju svlada potonje i uklanja svaki osjećaj važnosti.

U korijenu ove lažne konkurencije leži uobičajena zabluda. Iako je očito istina da su Bog i naša sudbina prema njemu najvažnije stvari u našem životu, često pogriješimo u rasuđivanju o manjim dobrima – naime da mislimo „jer je ovo najviše dobro, niža dobra nemaju važnosti. ”

Samo zato što je nešto važnije, to ne podrazumijeva zanemarivanje nižih dobara, već usmjeravanje prema najvišem dobru. Na primjer, iako je naša vječna sudbina naš krajnji cilj, dio postizanja tog cilja je briga o bližnjima, što podrazumijeva brigu o njihovom zdravlju itd. To su sva sredstva pomoću kojih postižemo vječni cilj.

Nepromišljanje o hijerarhiji dobara s ispravno kršćanskim stavom može potkopati neke osnovne istine kršćanske objave. Na primjer, gore opisano natjecateljsko stajalište može potkopati naše razumijevanje Isusove osobe i nauka o utjelovljenju. Kad je Riječ dobila tijelo u Isusu Kristu, čovječanstvo nije bilo preplavljeno, već je bilo uzdignuto i usavršeno. Isusovo utjelovljenje ima razlog i svrhu: podići sve stvoreno – materiju, vrijeme, duh, doista čitav kozmos – i sve to staviti u pravi odnos s Bogom. Ali to se iskupljenje događa u suradnji sa i unutar stvorenog poretka. Stavljanje Boga i stvaranja u konkurenciju prikazuje pogled na Utjelovljenje da je jedina značajna doktrina Isusova božanstvenost, da njegova čovječnost može biti odbačena, u najboljem slučaju, a u najgorem slučaju uništena je i preplavljena Božjom prisutnošću. Ipak, upravo u Isusovoj spasiteljskoj misiji Bog pokazuje da ne želi zaobići svoje stvaranje. Dapače, Bog kroz Isusa prihvaća njegovo stvorenje, djeluje kroz njega i podiže njegovo dostojanstvo. Ono što je Bog stvorio dobro, on ne želi uništiti, već želi spasiti.

Kršćansko razumijevanje ljudske osobe također pokazuje kako je problematično suprotstaviti vječnost stvorenju. Tako često možemo zaboraviti da se naša vječna sudbina događa pomoću i kroz našu stvorenu prirodu. Da, imamo vječni cilj, ali taj se cilj postiže kroz i kroz stvorenje – kroz vrijeme i prostor. Reći da je vječno zapravo sve što je važno olakšava nam ideju da naše zdravlje, siromaštvo bližnjeg ili čak opće dobro doista nisu toliko važni jer će se otopiti u vječnoj Božjoj prisutnosti. Umjesto toga, život vidimo kao trening za uskrsnuće, kojim Bog želi otkupiti i otkupiti sve dobro, uključujući tijelo i cijelu kreaciju. Naš vječni cilj je važan, ali radi se u tijelu i kroz njega. Naša su tijela hramovi Duha Svetoga i briga za njih – radeći na zaštiti zdravlja i dobrobiti sebe i drugih i brinući se o materijalnim potrebama onih manje sretnih – ključna je praksa za naš udio u božanskom životu.

Dakle, naša više dobro nije konkurencija nižim. Dapače, kroz niža dobra zapravo dolazimo do postizanja konačnog cilja – naše vječne sudbine. Bog djeluje kroz stvorene stvari da nas privuče k sebi, a ovo je njegov primarni način rada. To znači da se zdravlju i svetosti ne suprotstavlja. Katolicima bi bilo dobro da prestanu gledati na hijerarhiju dobara nekako kao na konkurenciju, već kao na način da sve stvari podrede Kristu.