Liturgijska čitanja druge vazmene nedjelje žele nam na poseban način skrenuti pozornost na važnost svjedočenja vjere u Uskrsloga. Nakon dana Uskrsnuća Gospodnjeg trebalo je nastaviti svjedočiti tu vjeru u Uskrsloga. Tako se u izvještaju iz Djela apostolskih govori o mnoštvu koje je prigrlilo vjeru (usp. Dj 4,32). Prva je zajednica, o kojoj nam govore Djela apostolska, ne samo vjerovala, nego i djelovala snagom vjere koju je prihvatila te su se njezini članovi brinuli jedni za druge i iskazivali svoju brigu za svakoga pojedinca u zajednici koji je bio u potrebi. Ovo njihovo zajedništvo izvire iz vjere u Isusa Krista koji sve ujedinjuje. Vjera u Krista okupljala je i apostole nakon Kristova uskrsnuća i držala ih zajedno, kako smo čuli i u današnjem evanđeoskom odlomku. Premda su i apostoli koji put bili manjkavi u vjeri, sumnjičavi i nesigurni, Uskrsli ih na razne načine učvršćuje u vjeri. Upravo toj zajednici koja vjeruje, Isus se očituje i u njoj ostaje trajno prisutan. 

I mi smo ovdje okupljeni kao zajednica koja vjeruje i u kojoj je Uskrsli prisutan. To nas ohrabruje da ne budemo oni koji su u strahu, nego da osnaženi duhom vjere hodimo kroz život. Ali to pred nas stavlja i obvezu da kao vjernici i mi djelujemo upravo poput one prve zajednice, da naša vjera u Uskrsloga bude uistinu djelatna i da brinemo o svim članovima zajednice.  

Možda smo i sami koji put sumnjičavi i nesigurni, ali imajmo na umu da su takvi ponekad bili  i apostoli. Svima nam je dobro poznat današnji evanđeoski odlomak, za koji obično znamo reći da govori o »nevjernom Tomi«. S time se pak možemo složiti, ali samo djelomično. Iako Tomina nevjera u današnjem evanđeoskom odlomku dolazi do izražaja, nepravedno bi bilo zanemariti ostale apostole koji su se okupili i držali se zajedno nakon Kristova uskrsnuća, a »nevjernost« pripisati Tomi. Ako govorimo samo o »nevjernom Tomi«, zapostavljamo njegovu ispovijest vjere i sve ostale apostole ostavljamo postrani i na neki način zanemarujemo. Stoga usmjerimo na trenutak svoj pogled danas i prema ostalim apostolima kako bismo bolje uvidjeli i spoznali ovakav Tomin postupak nevjere koji je u konačnici ipak rezultirao ispoviješću njegove vjere.  

Iako je Krist najavljivao svojim apostolima kroz što sve treba proći i da će u konačnici uskrsnuti, čini se kao da apostoli i dalje nisu svjesni tog događaja. Ta uskrsna radost kao da još uvijek nije u potpunosti zaživjela u njihovu životu. Apostoli su i dalje u strahu, zatvaraju se, skrivaju… U konačnici, Isus dolazi među njih da ih ohrabri i da ih smiri. Istina, njegova ih je prisutnost obradovala, ali čini se ne zadugo. Naime, kad je trebalo tu Radosnu vijest posvjedočiti Tomi koji nije bio ondje prisutan zajedno sa ostalim apostolima kad je Isus bio s njima, čini se da apostoli nisu dali baš najbolje svjedočanstvo vjere u Uskrsloga. Toma očito nije doživio njihovo svjedočanstvo tako snažno da bi i sam povjerovao u Uskrsloga. Stoga bismo ovdje mogli tražiti ili razloge Tomine nevjere, s čime se češće susrećemo, ili se pak zapitati kako su to apostoli svjedočili o Kristu uskrslome kad nisu uspjeli tu radost Uskrsnuća prenijeti Tomi.   

Nadalje, ovdje možemo promatrati i njihovu slabu vjeru, ali isto tako i njihov neuspjeh u svjedočenju te radosne vijesti Kristova uskrsnuća. Umjesto da žure to radosno naviještati, oni se još uvijek skrivaju, još uvijek se boje, još uvijek strahuju. I onda je jasno da takvo svjedočanstvo ne može imati uspjeha, ne može druge oduševiti ni uvjeriti. To se pokazalo i u Tominu slučaju: iako apostoli govore da je Isus uskrsnuo, oni i dalje ostaju zaokupljeni strahom zbog čega i sam Toma nije odmah povjerovao u te njihove riječi. Čini se da se njihov navještaj Uskrsnuća u tom trenutku još nije dovoljno odrazio u njihovu životu niti ga je promijenio. Upravo to slabašno svjedočenje Kristova uskrsnuća ujedno je i jedan od razloga ovakve Tomine reakcije.

Kad je u pitanju naša vjera i naše svjedočenje vjere u Uskrsloga, i mi se zasigurno danas susrećemo s problemima i poteškoćama u kojima je bila i prva zajednica pa i sami apostoli. Koji put smo slabi i nesigurni u svojoj vjeri pa tu uskrsnu radost ne uspijevamo posvjedočiti ili pak ne znamo na koji način dati svjedočanstvo. Ponekad se možda brzo umorimo od svjedočenja, a svi smo pozvani biti radosni navjestitelji Krista raspetoga i uskrsloga. Neka nas radost uskrsnoga jutra obuzme, potakne i ohrabri da budemo ustrajni navjestitelji i radosni svjedoci vjere u Krista Uskrsloga.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed dr. sc. Antuna Japundžića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.