U ovom povlaštenom korizmenom vremenu imamo priliku iznova rasti u prijateljevanju s Bogom – i čovjekom! Za takvo što prvi bi uvjet bio: biti u prijateljstvu sa samim sobom. Što bi to značilo? Ponajprije biti u istini sa samim sobom i ljubiti sebe na ispravan način. Naš život na zemlji satkan je od različitih situacija i bezbroj trenutaka koji služe upravo ostvarenju konačne svrhe svakog čovjeka, a to je spasenje i život s Bogom u vječnosti. Dakle, prijateljevati sa samim sobom znači biti istinski čovjek po Božjem naumu i prihvatiti ni manje ni više nego kristovski identitet.

Današnja nam čitanja, između ostaloga, pred oči stavljaju jedno razdoblje i događaje Starog zavjeta. Istovremeno nas podsjećaju na važne istine vjere te govore o Božjoj pedagogiji. Starozavjetni izraelski narod prolazi kroz trajnu napetost između Božjeg poziva i bezbožnog zastranjenja. Bog je s Izabranim narodom sklopio savez, no taj mu narod često okreće leđa tražeći druge, lažne i prolazne, bogove. Stari zavjet prepoznaje izravnu povezanost otpadanja od Boga sa svim posljedicama koje dolaze u obliku ropstva, tlake i progona koje trpe od drugih naroda. Kako je vrijeme prolazilo, to je predstavljalo uobičajeni ritam. Bilo je jasno da onaj tko je vjeran Bogu prima blagoslov i ne pogađa ga nikakva nesreća, i obrnuto – tko je otpao od Boga, taj je bio kažnjen. Nije čudo da su i farizeji i drugi autoriteti u Isusovo vrijeme upravo po tom obrascu prosuđivali situaciju konkretnih osoba.

S jedne strane, možemo razmišljati o čovjekovoj sklonosti otpadanja od Boga, što ga onda čini otuđenim i od samoga sebe: živi u iluzijama, sljepoći, sve se više udaljava od istinske mudrosti i svoje istinske naravi te postaje rob nižih strasti, obzira, u strahu je i preosjetljiv te tako izložen bolestima duha. Nadalje, danas možemo razmišljati i o nadograđenoj posljedici svega toga, olakom osuđivanju: sebe smatra dostojnim, ispravnim, pravednim te tako smatra da zaslužuje blagostanje i blagoslov, dok su svi drugi upravo krivi za svoju nesreću. I to je, između ostalog, došao ispraviti Sin Božji, koji se utjelovio i postao čovjekom. Zato Isus govori Nikodemu o važnosti vjere u Sina Božjega čiji su sudovi jedini istiniti.

Bog je poslao svojega Sina da se svijet po njemu spasi, i sam se osuđuje onaj koji ga odbacuje!

Bog je poslao svojega Sina da se svijet po njemu spasi, i sam se osuđuje onaj koji ga odbacuje! Jer odbacivati istinu, odbacivati dobrotu i ljubav, milosrđe – to je najveća tragedija. Spasenju čovjeka upravo koristi Božja strpljiva i djelotvorna pedagogija. Bog čini (i dopušta) ono što je čovjeku potrebno za istinsko obraćenje, za rast u svetosti, odnosno za rast u čovječnosti. Čovjek je pravi čovjek onda i samo onda kad dopusti Bogu da za njega (čovjeka) bude pravi Bog. U protivnom, ako u čovjeku vlada lažni Bog ili lažna slika Boga koju je sam stvorio – onda Bog ne može (neće i ne želi) nasilu ulaziti u čovjekov život. I tada je čovjek prepušten sam sebi i luta zemljom, a ako joj se zamjeri – zemlja mu odgovori.

Kad započne proces obraćenja, tada čovjek spoznaje sve ono krivo dotad i zažali zbog toga.

Krist Gospodin zato poziva na obraćenje – na promjenu stava, otuđenog načina razmišljanja i prosuđivanja. Bez toga čovjek neće moći živjeti u ispravnoj ljubavi s Bogom i s bližnjima. Kad započne proces obraćenja, tada čovjek spoznaje sve ono krivo dotad i zažali zbog toga.

Predajući svoj život Sinu Božjemu, čovjek je otvoren za odbacivanje zla i prihvaćanje dobra. Odbacuje mnoge ideje i slike koje je dotad imao. Ne sablažnjava se i ne razočarava. Ne čudi se i ne protivi. Zahvalan je, strpljiv i poučljiv, daje se voditi Božjoj providnosti – ponajprije u svakodnevici! Ne fantazira i ne mrmlja, ne osuđuje, nego razumije i zagovara svakoga. Nad nesretnikom se istinski i bezuvjetno sažali. Strpljivo podnosi i sebe samoga, ne postavlja si oholo i preuzetno perfecionističke ciljeve. Radije strpljivo podnosi svaki križ jer u svemu prepoznaje Božji trag. Grijeh, zlo i đavao ne mogu ga zastrašiti; ne boji se ničega osim da Boga ili bližnjega nepravedno povrijedi. Služi jedino pravom živom Bogu Isusa Krista, jer se odrekao lažnih, izmišljenih, nametnutih i prolaznih, manjih ili većih, bogova. Konačno, slobodan je i da Boga s punom sviješću smatra Ocem od kojega je sve primio.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Čuture prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.