Ivan Krstitelj bio je karizmatska osoba, pravi Božji čovjek, posljednji prorok Staroga zavjeta i navjestitelj novoga. Pokornik, isposnik, snažnoga glasa. Bio je strog, ispunjen Božjim Duhom. Pozivao je na obraćenje. Za razliku od mnogih starozavjetnih proroka, kojima su se njihovi suvremenici opirali, Ivana su gotovo svi smatrali prorokom. Tako u Markovu Evanđelju čitamo: „Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.“ Grnuli su k njemu puni povjerenja i poštovanja. Da je samo jednu riječ rekao, prozvali bi ga Mesijom…

Evo Jaganjca Božjega!

A evo, i prije nego što je susreo Isusa, Ivan govori Židovima: „Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.“ I onda, veli današnje evanđelje, dok je Ivan stajao s dvojicom svojih učenika, ugledao je Isusa i uskliknuo: „Evo Jaganjca Božjega!“ Velik je Ivan u svom isposništvu. Velik u silnim duhovnim darovima koje je od Boga imao. Velik po proročkom duhu koji mu je Bog obilato udijelio. Međutim, rekao bih, Ivan je osobito velik u tome što zna koje je njegovo poslanje i gdje mu je mjesto. Pokazao je na Isusa. Shvatio je i prihvatio da je on tek preteča, tek onaj koji pripravlja narod na Mesiju, Krista koji dolazi. To je bio njegov put, kao što je Stjepanov bio da nakon samo jedne izuzetne propovijedi bude kamenovan, kao što je Marijin put bio da bude „neznatna službenica Gospodnja“, a Josipov da bude tesar i hranitelj…

Ivan je znao kad treba stati, kad treba pustiti druge da nastave Božje djelo. Važno je to uočiti. Svakoga od nas Bog ponaosob poziva i za svakoga ima posebno poslanje koje treba ostvariti. Ne završava svijet s nama. Treba znati prepustiti mjesto mlađima, svojoj djeci, mladim snagama na poslu, gdje sam godinama ja bio i važan… Ako sam „svoju trku završio“, nisam odbačen. Ne. Zahvaljujem Bogu za sve dobro koje sam učinio, za sve one dane kad sam bio vjeran pozivu koji Bog ima za mene. Zato se mogu i trebam veseliti svakom razdoblju svoga života: i razigranoj mladosti i stvaralačkoj zrelosti, ali i onoj „trećoj dobi“ u koju polako ulazim ili sam ušao. Tako Pavao na koncu svoga života mirno govori: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao…“ A ostalo – Božja je briga.

Pođoše za Isusom

Kad su ona dvojica učenika čuli da Ivan za Isusa veli da je Jaganjac Božji, napustili su Ivana i pošli za Isusom. Ni to nije bilo lako. Moglo se shvatiti da su oni nekako izdali Ivana, ostavili ga sama, a bili su mislili da će cijelo vrijeme biti njegovi učenici. Međutim, i oni su shvatili da je Božji poziv za njih upravo taj da krenu za Isusom. Jedan od te dvojice bio je Andrija, koji je Isusu doveo svoga brata Šimuna, kojeg Isus naziva Petar i čini ga Stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu.

Važno je i ovo zapaziti. Kad dođe trenutak, treba otići. Treba biti vjeran pozivu koji nam Bog upućuje. Koliko god im to bilo teško, roditelji trebaju pustiti djecu da se osamostale. Pustiti ih da odrastu. Ne tretirati ih kao da su osnovnoškolske dobi, pa sve činiti za njih i pomagati im u onome što bi sama trebala i morala činiti. „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ Potrebna nam je ta mudrost roditelja i ta hrabrost djece. Jer, u našem društvu – kao što i sami vidite – ima puno mladih koji više i nisu toliko mladi, a i dalje, neoženjeni i neudane, žive sa svojim roditeljima… Potrebno je – u molitvi – vidjeti gdje me Bog želi i onda hrabro krenuti.

Dođite i vidjet ćete

Ona dva učenika nekako su stidljivo krenula za Isusom, pa kad ih je upitao što traže, u neprilici su rekli: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Došli su, vidjeli i ostali s njime. Kako se god nama činilo, naš život nije naš izbor i naša stvar. Bog nas je pozvao u život, Bog za nas ima poseban životni poziv. Zato je važno doći i vidjeti – slikovito govoreći – gdje Isus stanuje. Na poseban način stanuje u našim molitvama, a na najizvrsniji način u nedjeljnoj svetoj misi. U tome svjetlu trebamo sagledavati svoj život, u tom svetom susretu nalazit ćemo snage za svoj životni put. Isus je u tome realan, ne daje isprazna obećanja. Znamo, on veli: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Međutim, što god nosili, kakvim god putem išli, bitno je da idemo s Isusom, jer, recimo to na koncu, Isus veli: „Jaram je moj sladak i breme je moje lako.“ Blago onome tko u to povjeruje i po tome živi!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. Zvonka Pažina prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.