Kad je riječ o dijelu slikarskog Biffelova opusa inspiriranog kršćanskom tematikom, o njemu su davali priloge stručnjaci koji su se bavili temama sakralne umjetnosti kad su pripremali izložbe, primjerice pišući predgovore, ali Vi ste se, gospodine Harni, ipak posljednjih godina, a može se kazati i desetljeća, dakle kontinuirano intenzivno bavili navedenim. Kako to da ste se posvetili upravo Biffelovu slikarskom opusu?

Prvi razlog zbog kojega sam se bavio Biffelovim, pa i drugim sakralnim slikarstvima, jest u tome što sam kao đak Franjevačke klasične gimnazije i kao student Franjevačke teologije u Sarajevu imao prigode vidjeti brojna djela najznačajnijih hrvatskih umjetnika. Naravno, i iz tog razloga što je u to vrijeme u punom zamahu bio jedan pokret u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj koji je sebi stavio za cilj da franjevačke crkve (prvenstveno u Bosni Srebrenoj) ukrasi djelima eminentnih hrvatskih likovnih umjetnika. Mahom su to bili profesori sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, iako je, naravno, bilo i drugih. Jedan od prvih, a u mnogim vidovima i prvi od njih, bio je profesor Josip Biffel. Najprije su u Bosnu “došla” njegova “svjetovna” djela, a onda se angažirao na uređenju samostanske crkve u Rami. Moj prvi susret sa slikarom Biffelom nije bio osobni, u smislu da sam bio netko tko se istaknuto bavio s tim. Bio sam promatrač sa strane. U Sarajevu sam povremeno odlazio na izložbe jer me to zanimalo. Rekao bih da sam bio na strani onih bosanskih franjevaca koji su se oduševljavali umjetnošću. Bosanski franjevci nisu uvijek jedinstveni kada su u pitanju odnosi prema nekim kulturnim, pa i nekim pastoralnim problemima jer je riječ o jednoj vitalnoj zajednici koja međusobno uvijek raspravlja. Tako su se našli i ljudi kojima nije bilo baš simpatično da se suvremena hrvatska umjetnost unosi u franjevačke crkve. Neki od njih su bili za to da se održava status quo – dakle da mi kao generacija, ili naraštaj bosanskih franjevaca ne radimo na tome da svome vremenu pridonesemo nešto svoje, nego da preuzimamo ono što smo dobili od prošlih vremena.

Kako gledate na to da je Biffelova samozatajna osobnost, kao i samokritičnost prema vlastitom radu, utjecala i na njegovu “nevidljivost” u medijskom, a katkad i u stručnom prostoru?

Čitajući ovih dana o Biffelu, naišao sam na pridjev smjeran. Smjeran znači biti ponizan, ali s mjerom, imati mjeru kada je u pitanju odnos prema sebi i prema svojim djelima. Josip Biffel bio je vrhunski intelektualac koji je dobro poznavao slikarstvo i divio se velikim slikarima. To se odnosilo i na njegove kolege kao i na njegovu brigu za studente i mlađe kolege. On je znao pisati predgovore za kataloge svojim studentima i mlađim kolegama, ne vodeći računa o tome hoće li on sam izlagati. Budući da je bio samokritičan, zazirao je od prevelikog izlaganja. Bavio se s puno toga: religiozno slikarstvo, ilustracija knjiga, radio je i crteže koji su se manje izlagali. Svoje pejzažno slikarstvo nije dospio slikati onoliko koliko je želio. Zbog otpora prema organizacijskoj dimenziji svega toga, pomalo je zazirao od toga.

U pogledu osobina Biffelova slikarstva odlikuje ga ponajprije figuracija, odnosno raspoznatljiv predmetni svijet te s tim u vezi, kad je riječ o sakralnim temama, jasnoća naracije. Međutim, njegovo slikarstvo karakterizira individualan i osobno izgrađen odnos prema svetome. Stoga vrijedi biti upućen i u to, otkud uopće Biffelova posvećenost toj vrsti slikarstva?

U Biffelovom slučaju stvari su išle nekim samorazumljivim tijekom. On je bio katolički odgojen i gorljivi vjernik. Kao takvome, prigoda da se bavi sakralnim slikarstvom bila mu je zanimljiva i vrijedna pažnje. Ne trebamo se ustručavati kazati da je Crkva bila moćan investitor i da su umjetnici mogli zaraditi i nešto novaca. Nedavno preminuli Ivan Kožarić je izradio u Senju križni put pa je rekao da ga je izgradio da preživi. To je ljudski i nije ništa što bi trebalo osuđivati.

Slikar Biffel je slikao vrlo različite teme iz svijeta kršćanstva.

Imao je općenito vrlo široke interese. Bio je čovjek vrlo širokih znatiželja koje nisu obuhvaćale samo slikarstvo, nego i široko područje kulture i intelektualnih interesa. Tako su i teme koje se tiču njegova religioznog slikarstva smještenog u crkvama vrlo široke. Bavio se starozavjetnom tematikom, novozavjetnim temama, križnim putevima. Dakle, teme koje spadaju u kulturnu povijest i povijest kršćanstva kao takvog. Sve novozavjetne teme, kao i svetačka povijest Crkve i hrvatske Crkve, bile su zastupljene u njegovu djelu. Može se kazati, kao što se to dogodilo i u njegovom svjetovnom slikarstvu, da se dogodio jedan pomak prema realističnijem prikazu prizora kojima se bavio. On je trajno bio figurativni slikar i nije inzistirao na apstraktnim rješenjima. Istina je da je puno križnih puteva u Bosni i Hercegovini, pa i u Hrvatskoj naslikao. U Bosni i Hercegovini naslikao je 11 križnih puteva od kojih je deset njih postavljeno u crkvama, a jedanaesti čeka u Čapljini svoje mjesto. Brojne su marijanske teme koje je obradio. U Biffelovu slikarstvu Isusov život zahvaćen je od Navještenja pa sve dalje. Naslikao je sve poznate teme koje se tiču novozavjetne povijesne tematike.

Vitraj sv. Ilije u crkvi u Sivši u BiH/ Foto: Facebook Franjevačka prisutnost u Bosni

Postoji i glazbena kompozicija koju je Biffelu posvetila Eikonoise, grupa promjenjiva sastava koju predvodi njegov nekadašnji student Bojan Miljančić, a kojemu se na glazbenim eksperimentalnim izvedbama i projektima pridružuju uvijek neki drugi glazbenici. Nazvao ju je “Hommage to Josip Biffel”. (Možete je poslušati u tonskom zapisu koji se nalazi na kraju ovog teksta). Onaj tko ima u svojoj vizualnoj memoriji Biffelove slike, moći će zamijetiti koliko se poklapa ova glazba i njegova slika.

Godine 1968. Biffel je došao u Ramu kada se obnavljala matična franjevačka crkva na Šćitu. Obnovu i uređenje crkve vodio je tadašnji gvardijan i župnik, fra Eduard Žilić koji ga je i pozvao da ondje radi. Najmonumentalnije i prvo djelo koje je ondje izveo jest tema “Marije zaštitnice ramskog puka”, (u keim tehnici na 72 četvorna metra). Ta je zidna slika u svetištu bila Biffelovo prvo veliko djelo.

Pogled na zidni oslik Marije zaštitnice ramskog puka na Šćitu u Rami, Josip Biffel, 1968. / Foto: Facebook

Uskoro su uslijedile i druge narudžbe, ali vrijedno je isticanja kako je tim radom izrazio bitne elemente religioznog, kulturno-povijesnog identiteta Rame prikazavši uz franjevačke svece i puk, neizostavnu u lokalnoj pučkoj pobožnosti upravo Majku od Milosti. Nakon ovog angažmana, Biffel je radio u ovoj crkvi i na drugim zidnim slikama, kao i na Putu križa u tehnici ulja na platnu. Potom je bio iznimno angažiram po crkvama Bosne.

U Bosni i Hercegovini Biffel je opremio mnoge crkve i kapele. U Bosni Srebrenoj njih 19, u Bosanskoj biskupiji dvije, u Hercegovini 9. Naslikao je u Bosni i Hercegovini 12 križnih puteva, a u Hrvatskoj pet. Valja imati na umu kako se po brojnim crkvama diljem Bosne i Hercegovine nalazi 251 njegovo djelo. Naime, u zbirkama u Bosni i Hercegovini ima oko 95 do 100 Biffelovih djela. Ukupno sam došao do brojke od 346 djela koja u principu može biti samo veća. Iako je u BiH opremio više crkava nego u Hrvatskoj, Biffel je iznenađujuće puno napravio i u Hrvatskoj.

Da, iako brojem manje, u Hrvatskoj je Biffel također imao slikarske narudžbe, već u prvim godinama nakon završenog studija. Godine 1961. naslikao je put križa za crkvu svetog Poliona u Vinkovcima, mozaik u svetištu Leopolda Mandića u Osijeku izradio je 1982. godine. Autor je monumentalnog mozaika Krista Svevladara s prikazom hrvatskih svetaca u svetištu franjevačke crkve u Makarskoj 1999. godine.

Koliko sam mogao u zadnje vrijeme ustanoviti, iako sam se manje bavio njegovim radom u Hrvatskoj, Biffel je opremio 27 crkava u Hrvatskoj.

Upravo jer se pokazalo da mu je Bosna i Hercegovina bila važna u životu i radu, a u njoj je ostvario očito velik dio svog opusa (što se tiče sakralne tematike, očito najveći) vrijedi istaknuti što je kazao o svom doživljaju bosanskog čovjeka Ivanki Bubalo u razgovoru 1998. godine i to kad je govorio o Ulicama kod Brčkoga gdje je radio na likovnom uređenju crkve koja je u ratu porušena:

„Tamo sam doživio nekoliko prekrasnih susreta, ali dva su mi se osobito urezala u sjećanje i ubrajam ih u sretnije dane svoga putešestvija po bosanskim samostanima.
Ja sam rano ustao i pošao sam prije mise čistiti svoje lončiće za boje. Na ranom jutarnjem suncu i prekrasnoj svježini ljetnog jutra. I najednom preko moje ruke padne izdužena sjena. Dignem oči, i vidim stoji jedan stari čovjek, koščatog, markantnog lica, ozbiljnih godina, uredno obrijan. Lice mu je bilo preplanulo od sunca, izbrazdano, očito su ga bili vjetrovi. Bilo je to lice koje je sadržavalo u sebi oznake koje je bilo nemoguće ne vidjeti: čestitost i svakako mukotrpan život. Nešto me se osobito dojmilo. Ispod tog preplanulog, naboranog i izbrazdanog lica, košulja je bila bijela kao snijeg, čista, netom oprana, svakako ne nova košulja, kao što niti njegovo odijelo nije novo, nego davno iznošeno, ali besprijekorno čisto. On me pozdravio, a ja mu ozdravim. Veli da je uranio i da će biti kod mene, ako mi ne smeta dok ujaci ne dođu na misu. I on je meni ispričao da živi daleko od crkve i da mu je nemoguće doći u crkvu kada počnu padati jesenje kiše i jesen naglo pređe u zimu. Tako je za lijepa vremena, jer ne zna dokle će još živjeti, došao, ispovjediti se, jer zime su duge i godine su visoke. Ono što je bilo posebno dojmljivo u tome jest da je iz tog čovjeka zračila autentična, živa i uvjerljiva vjera, a u isti mah tako nešto prirodno i jednostavno. To bi bio moj odgovor kako sam doživljavao život ljudi u Bosni. A uostalom nisu li to krajevi koji su dali najveći broj svećeničkih i redovničkih zvanja. Sjetimo se golemih materijalnih žrtava koje su prinosili za obnovu svojih crkava i njihovu izgradnju. Bez obzira što je ta vjera bila određena tradicijom i sredinom i u kojoj je mjeri ona bila rezistentna promjenom sredine, meni se čini da ona predstavlja jedan od najautentičnijih oznaka tog puka. I susreti s takvim ljudima su mi zapravo od svih tih pustih dana što sam boravio po samostanima u Bosni zapravo nešto najljepše čega se sjećam.“

Kako se uklapaju slike, mozaici ili freske Josipa Biffela u arhitektonske ambijente u koje su postavljeni?

Ponekad se oblici i nastojanja slikara koji slikarski nastoji pridonijeti dobrom izgledu crkve podudaraju s dobro urađenim arhitektonskim projektom. Ponekad je slikar u situaciji da mora pokušati pridonijeti da se neuspjeli arhitektonski projekt “popravi” koliko je to moguće.

U svakom slučaju može se kazati da su Biffelovi vitraji pridonijeli ugođaju brojnih crkava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i to je u velikoj mjeri pridonijelo i religioznom ugođaju u tim crkvama.

Možemo spomenuti kapelicu Majke Božje Sljemenske arhitekta Jurja Denzlera koja je trebala biti sagrađena u povodu 1000. obljetnice hrvatskog kraljevstva. Kako se to oduljilo, na uređenju 70-ih godina prošlog stoljeća sudjelovao je i Biffel. On je radio mozaik na slavoluku koji povezuje svetište s ostatkom crkve. Taj mozaik zaslužuje posebnu pozornost. Istaknuto je već da svojim ugođajnim dosezima ima obilježja Chagallova prinosa uređenju crkava u Europi.

Unutrašnjost kapelice Majke Božje Sljemenske sa zidnim oslikom Josipa Biffela / Foto: Facebook

Forma koju je Biffel upotrijebio radeći taj mozaik je list filadendrona koji je Matisse upotrijebio 1950. godine u Kapeli Ružarija u Venceu (Chapelle du Rosaire de Vence) koju je i projektirao. Vrlo uvjerljivim zvuči teza da se time uspostavlja još jedna poveznica ovoga znamenitog arhitektonskog i slikarskog djela na Sljemenu sa Chagallom. Uvjeren sam da je radeći mozaik na Sljemenu Biffel imao na umu svoje iskustvo gledanja Matisseova rada.

Radite na monografiji radnog naslova Josip Biffel u Bosni i Hercegovini.

Ta monografija smatra svojom zadaćom evidentirati sva Biffelova djela koja je uradio u Bosni i Hercegovini, bilo da se nalaze u crkvama bilo u zbirkama. Monografija će pokušati opisati, a onda i interpretirati pojedino djelo kao značajan prinos hrvatskoj religioznoj, odnosno sakralnoj umjetnosti.

Emisiju Sakralna baština poslušajte ovdje: