Hrvatsko katoličko sveučilište u svojim redovnim objavama tekstova u novoj rubrici Cor Cordi (Od srca srcu) donosi promišljanje koje potpisuje doc. dr. sc. Anto Čartolovni s katedre za teologiju HKS-a o tome kakve je porive u ljudskom srcu iznjedrila aktualna pandemija. Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

Pandemija koronavirusa zašla je u sve pore našeg svakidašnjeg života, postala nam je dio svakodnevice uz koju nastojimo živjeti, koliko god je to moguće, pronalazeći više-manje ravnotežu između aktivnosti „normalnog“ života i mjera očuvanja zdravlja. Iako iz dana u dan prizori vezani za pandemiju s povećanjem broja slučajeva, kako kod nas tako i u svijetu, nisu obećavajući, ipak se nazire tračak nade u nedavnoj vijesti kako cjepivo Pfizer i BioNTech-a[i] daje zadovoljavajuće rezultate s učinkovitošću  od 95%. Ovaj tračak nade je za mnoge predstavljao izlaz iz stanja neizvjesnosti u kojem se nalazimo, te potaknuo pomisao kako će možda naši životi uskoro prijeći iz ovog „novog normalnog“ u ono naše „staro normalno“ koliko god to, nakon svega, bilo moguće.

Vijest o cjepivu je pala na plodno tlo u skoro svim državama, te su skoro sve vlade započele s pripremama za nabavku i logističko planiranje cijepljenja stanovništva. No, ono što se pokazalo u samom procesu naručivanja cjepiva na osnovu službenih podataka je ono isto što je puno puta izronilo za vrijeme ove epidemije na tragu stare latinske poslovice „čovjek je čovjeku vuk“. U podacima objavljenim od strane The Economist-a[ii] prikazan je nesrazmjer u naručenim količinama između pojedinih zemalja, pa je tako Kanada u odnosu na ostale zemlje svijeta naručila najviše, približno 10 doza cjepiva po glavi stanovnika, pri tome otkupljujući i rezervirajući većinski dio proizvodnje predviđen za 2021. godinu. Napomenimo samo kako su proizvođači istaknuli da će dvije doze biti dovoljne kako bi se postigao imunitet. Naime, iako će pored ovog cjepiva zasigurno biti otkriveno još jedno ili više učinkovitih cjepiva[iii], te će postojati prilika za naručiti još više doza različitih cjepiva, ovakav potez ni više ni manje znači da bi većina zemalja mogla jednostavno ostati bez cjepiva u 2021. Ovakav potez Kanade naišao je na oštre kritike i osudu globalne javnosti, radi svog gramzivog pristupa.

Vjerojatno, kod većine prva pomisao koja nam pada napamet vezano za ovaj primjer je: „Zašto ne, bogata zemlja pa si može priuštiti zaštititi svoje vlastite stanovnike“, ili pak možda na tragu iznimke stare narodne poslovice „Novcem se može kupiti sve, no zdravlje ne“. Zasigurno, pojedinci suverenističkih razmišljanja bi se složili s takvim potezom odobravajući ga, štoviše, nastojali bi pojasniti kako uloga države i jest u zaštiti interesa svojih građana. Ovdje je neupitno kako je uloga države zaštititi interese svojih građana, no je li pandemija ovakvih razmjera pitanje samo suvereniteta pojedine države ili zapravo nadilazi čovjeku poznate granice poput nacionalnih granica, nacije ili pak novca. Svi smo svjedoci kako je COVID-19 globalnih razmjera, a i samo njeno širenje cijelim svijetom usko je povezano s globalizacijskim procesom. Stoga, pitanje pandemije nije samo partikularno pitanje jedne države, već zapravo globalno pitanje koje zahtijeva globalne odgovore i pristupe. No, da bi se došlo do globalnih odgovora i pristupa dugačak je put gdje bi primaran cilj trebao biti opće dobro, u ovom slučaju čovjekovo zdravlje, a ne individualni ili pak nacionalni interesi iznad svega, kao što je to puno puta došlo do izražaja u ovoj pandemiji kroz narušene međuljudske odnose, kako na mikro razini između najbližih susjeda tako i do makro razine između različitih država.

Štoviše, ova pandemija je iznjedrila u pojedinim situacijama ono najbolje od nas, no nažalost u određenim situacijama i ono najgore. Najbolji primjer onog najboljeg je nesebično davanje medicinskog i zdravstvenog osoblja, koji nastoje pružiti najbolju moguću skrb, često u uvjetima koji su sami po sebi opterećujući i dehumanizirajući. Pod stalnim pritiskom i konstantnim egzistencijalnim strahom i anksioznošću za vlastito zdravlje i za zdravlje svojih najmilijih kad se vrate svojim domovima. Nažalost, ti primjeri onog najboljeg postaju sve rjeđi i rjeđi i sve više i više pandemija izvlači iz nas ono čemu smo težili postati pridavajući važnost određenim vrijednostima. U ogledni primjer čovjeka današnjice uklapa se i već navedeni primjer s naručivanjem cjepiva, koji je indirektno zahvaćen liberalizmom i urešen individualizmom XXI st. postajući sve više i više na tragu poznate latinske poslovice homo homini lupus est (čovjek je čovjeku vuk). Poznata latinska poslovica vuče korijene još iz II. stoljeća pr. Krista iz djela Asinaria rimskog pisca komedija Plauta, za kojeg se smatra da ju je napisao po uzoru na grčkog autora nove komedije Demofila[iv]. Nama danas poznatija po engleskom filozofu Thomasu Hobbesu, začetniku političke misli modernog doba i liberalizma, koji ju je prvi put upotrijebio u djelu Elementa philosophica de cive ili skraćeno De Cive (O građaninu)[v]. Pored ove poslovice Hobbes u istom kontekstu upotrebljava i drugu izreku, možda i poznatiju grčko-rimskom svijetu, a ta je homo homini deus est – u slobodnom prijevodu čovjek je čovjeku bog. Hobbes je upotrebom ova dva izraza, bježeći od metafizičkog poimanja ljudske naravi, nastojao istaknuti svoje dvoznačno poimanje ljudske naravi kao nepredvidljive tj. s jedne strane agresivne, sebične i nedruštvene  dok s druge strane dobročiniteljske usmjerene dobru drugoga i altruizmu. Hobbes ističe kako je poradi prvotne naravi čovjek sklon voditi rat protiv svih (bellum omnium contra omnes). No, kako bi se spriječio taj rat mora se težiti najvećem dobru a to je mir, a mir se jedino može postići ugovorom između pojedinaca ako se odreknu jednog dijela svojih prirodnih prava i prenesu ih na drugog (vladar-državna vlast). Država s time postaje ne interes pojedinca, već suvereni zaštitnik poretka zaustavljajući kaos rata svih protiv svih.

U ovih nekoliko mjeseci smo imali priliku vidjeti kako se danas to poimanje Hobbesove države može naći samo u tragovima, tj. gdje građani diljem svijeta protestiraju protiv različitih epidemioloških mjera predstavljajući ih i interpretirajući kao različite oblike kontrole i sputavanja osobnih sloboda. S time skrećući pažnju s prvotne namjere i cilja samih epidemioloških mjera i njihovog pridržavanja, a to je zaštita ne samo vlastitog zdravlja već i zdravlja drugih (naših bližnjih) kao najvećeg zajedničkog dobra. Štoviše, na primjeru s početka našeg teksta možemo se uvjeriti kako država postaje pravi odraz vrednota samih svojih stanovnika, tj. one vrijednosti kojima pridaju važnost sami njeni stanovnici zastupa i propagira i sama država. Stoga primarna vrednota čovjeka današnjice, kako se čini, nije zajedničko dobro, nažalost čak ni na nacionalnoj razini a kamoli na globalnoj, već sloboda poradi slobode. Među tim vrednotama ni u tragovima se ne nalazi solidarnost, koja odgovara onoj moralnoj strani čovjeka homo homini deus est, iako smo imali dosta puta prilike čuti o solidarnosti tijekom ove epidemije, pa čak i pozive na solidarnost s onima koji spadaju u rizičnu skupinu građana. Čini se da solidarnost ostaje za većinu nas tek puki apstraktni koncept koji riskira da postane pandemijska floskula. Stoga, ako solidarnost ne dolazi do izražaja između nas samih na individualnoj razini onda je suludo očekivati da još više dođe do izražaja na globalnoj razini, kako to pokazuje navedeni primjer naručivanja Biontech i Pfizer cjepiva, gdje država zastupa samo vrijednosti i interese svojih građana.