Početci povijesti Crkve na prostoru današnje Subotičke biskupije nisu posve dokumentirani. Pojedini povjesničari smatraju da je na prostoru Bačke organizirana crkvena hijerarhija postojala već u šestom stoljeću za vrijeme cara Justinijana Velikog. Prvi pisani trag o postojanju crkvene hijerarhije na prostoru Bačke nalazimo u Felicijanovoj ispravi iz 1134. godine. Ova povelja, koja se odnosi na posjede tadašnje Zagrebačke biskupije, donosi i ime bačkog nadbiskupa Fabijana, koji je bio nadbiskup u tom gradu u vrijeme osnutka Zagrebačke biskupije te Francike, koji je isprva bio biskup u Zagrebu, a potom nadbiskup u Baču.

Budući da se kao godina utemeljenja Zagrebačke biskupije uglavnom uzima 1094., nadbiskup Fabijan je oko te godine, a svakako i prije, već bio nadbiskup u Baču. Povijesna činjenica jest da je u Kalači, jednom od središta buduće Kalačko-bačke nadbiskupije, biskupija utemeljena oko 1000. godine, pod biskupom Astrikom i za vrijeme svetoga kralja Stjepana. Kalača je nadbiskupijom postala oko 1030. godine. Radi toga možemo smatrati da je tijekom istog stoljeća utemeljena i biskupija, a potom i nadbiskupija u Baču.

Praktično razaranje Crkve u Bačkoj

Nakon Mohačke bitke 1526. godine i osmanlijskog osvajanja Bačke, vjerski život u Bačkoj je bio razoren. U drugoj polovici sedamnaestog stoljeća, a osobito nakon Velikog bečkog rata krajem 17. stoljeća, započinje obnova crkvene hijerarhije i vjerskog života za što je trebalo gotovo cijelo stoljeće. Ta je obnova ustrojila brojne župe i sagradila crkve koje i danas ponosno stoje diljem Bačke. Tijekom 19. stoljeća veliki broj katoličkih škola i redovničkih zajednica još više je osnažio pobožnost vjernika u Bačkoj.

Kraj Prvoga svjetskog rata označit će i kraj dotadašnje Kalačko-bačke nadbiskupije koja je tada podijeljena u dvije novostvorene države. Radi toga je Sveta Stolica 10. veljače 1923. godine utemeljila Bačku apostolsku administraturu, a za prvoga upravitelja, od 1927. i biskupa, imenovala tadašnjeg župnika župe sv. Terezije u Subotici Lajču Budanovića.

Biskup Budanović upravljao je Bačkom apostolskom administraturom do svoje smrti 16. ožujka 1958. godine, osim razdoblja tijekom Drugoga svjetskog rata, kada je crkvena uprava bila povjerena nadbiskupima iz Kalače. Lajčo Budanović je, promatrajući potrebe tadašnjeg vremena, osnivao nove župe, gradio crkve i osnovao sjemenište Paulinum koje je djelovalo do 1945. godine.

Veliki trag prve dvojice subotičkih biskupa

Njegov nasljednik, dotadašnji pomoćni biskup Matiša Zvekanović, zaređen za biskupa 1956., početkom 1968. godine dočekao je da Bačku apostolsku administraturu Sveta Stolica uzdigne na stupanj biskupije i to pod imenom Subotička biskupija. I u njegovo su se vrijeme osnivale nove župe, gradile se crkve, a podignuto je i novo sjemenište Paulinum i Svećenički dom Josephinum. Na čelu biskupije je bio do 16. svibnja 1989., kada je Ivan Pavao II. za novog subotičkog biskupa imenovao Ivana Pénzesa, dotadašnjeg župnika u Horgošu. Biskup Ivan je u teškim godinama raspada bivše države uspio utemeljiti Teološko-katehetski institut, a potom i sagraditi pastoralni centar Augustinianum. Također je i u njegovo vrijeme podignuto više župnih i filijalnih crkava. Posljednjih godina njegova biskupovanja obnovljene su brojne crkve i župni domovi.

Dodajmo da se Subotička biskupija od 1986. godine nalazi u sastavu Beogradske metropolije, kao sufraganska biskupija, zajedno sa Zrenjaninskom biskupijom. Od 2004. godine Subotička biskupija je dio Međunarodne biskupske konferencije svetih Ćirila i Metoda.

Uključimo u svoje molitve i novoga subotičkog biskupa mons. Slavka Večerina, kao i sve vjernike Hrvate u Srbiji!