Jesen. Umiranje prirode. Kraj ljetne prirodne idile. Takav ritam kao da želi slijediti i crkvena (liturgijska) godina. Naime, kako se približavamo njezinu kraju i početku nove crkvene godine (u došašću), u crkvama čitamo biblijska čitanja koja nas upozoravaju na budućnost, posebno na Kristov ponovni dolazak i sveopći sud.

I današnja čitanja nalaze se u tome sklopu. Središte je današnje poruke evanđelje, a druga ga čitanja osvjetljavaju i nadopunjuju.

U evanđelju smo čuli jednu malu dramu, kojom Isus želi ukazati na kraljevstvo Božje, posebno na njegovu puninu koja će započeti ponovnim Kristovim dolaskom i Sudnjim danom.

Priča je to o svadbi i djevicama. Naime, u Palestini je slavlje svadbe trajalo nekoliko dana. Središnji dio započinjao je uvečer, kad je zaručnik sa svojim prijateljima dolazio u kuću zaručnice, koja je bila okružena djevicama. One nisu znale kad će zaručnik doći i bile su dužne dočekati ga svečano, upaljenih svjetiljki, sa svjetlom.

U tom kontekstu, Isus spominje mudre i lude djevice. Idemo od ludih djevica. Zašto su one proglašene ludima? 

Zato što su mislile da su najpametnije, najmudrije, da sve znaju. Razumljivo je stoga da se nisu opterećivale s nošenjem viška ulja. Bile su uvjerene da točno znaju kad će zaručnik doći. To im je znanje davalo lažnu, a za njih savršenu sigurnost da točno znaju koliko ulja treba pa se nisu opterećivale pitanjem: Što ako ipak zaručnik okasni? Što ako smo se preračunale? Ne, bile su presigurne u sebe i svoje znanje. 

Mudrost se drugih djevica prepoznaje ponajprije u njihovu poniznom prihvaćanju vlastite nesavršenosti i neznanja. Mudre su djevice svjesne da ne mogu znati kad će zaručnik točno doći. I zato razmišljaju šire: ponijet ćemo još ulja. Može nas zaručnik iznenaditi i malo zakasniti.

No, zaručnik nije malo kasnio. Kasnio je toliko da su i jedne i druge zaspale. I onda nastaje kulminacija: zaručnik dolazi. Poziva samo one sa svjetlom u svjetiljci. Lude više nemaju svjetla. Traže od mudrih malo. Mudre im ne daju, ne zato što se sebične i škrte, nego zato što svatko odgovara za sebe!

Iz ovoga možemo slobodno uvidjeti i dva tipa Kristovih vjernika: prvi tip su oni vjernici koji imaju veliku sigurnost da ono što rade rade kako valja, da uopće ne treba drukčije činiti, presigurni su u sebe. Uhodanost, navika, uspavanost, lažna sigurnost, zadovoljavanje osrednjošću ovladali su njima. Ušli su u vjersku rutinu, uvjereni kako je dovoljno što imaju samo ‘svjetiljku’, bez pogleda na stanje ulja, biblijski rečeno.

Drugi tip vjernika su oni koji uvijek ostavljaju prostora da ih Gospodin iznenadi. Uvijek računaju na Gospodina. Oni koji svaki dan doživljaju kao nov i neponovljiv. Nisu robovi pretjerane sigurnosti i rutine. Gledaju na svoju svjetiljku, ali i na ulje: kakvo je i koliko je Gospodin zadovoljan tim njime.

U svima nama čuči i prvi i drugi tip. Nekada je jedan glasniji, drugi tiši. I zato nas Krist sve danas poziva na budnost, na spremnost.

Crkveni pisci u ulju iz ove prispodobe prepoznali su simbol sakramenata. Svi imamo svjetiljke: primili smo sakramente (krštenje, krizma, pričest, ispovijed, bolesničko pomazanje, ženidba, sveti red). I postoji realna opasnost da se ponašamo kao lude djevice: to je dovoljno. Upisani smo u maticu krštenih, biskup nas je krizmao, stavio ulje na čelo, idemo na ispovijed: kleknemo, sve lijepo kažemo, izmolimo što treba, redovito smo na pričesti, svečano smo se vjenčali u crkvi…

Probudimo u sebi i oznake mudrih djevica, pogledajmo kakvo je naše ulje, a ne samo svjetiljke: 

– živimo li i stvarno raspirujemo milost krštenja, 

– je li za nas krizma doista bila sakrament koji nas je pozvao na zrelo življenje vjere, 

– priznajemo li u ispovijedi iskreno sve svoje grijehe i stvarno se za njih kajemo, 

–  dok primamo Isusa u hostiji, primamo li spremno i njegovu ljestvicu vrijednosti, 

– držimo li se u braku riječi koje smo izrekli u obredu…

Neka nam Gospodin da mudrosti da naše svjetiljke uvijek budu pune djela ljubavi, vjerničke odgovornosti i milosrđa. Blago nama ako nas Gospodin takve zatekne, makar se malo i uspavali.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.