„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7:45.
Zadnjih 9 godina volonter sam udruge Kolibrići, a to je udruga vitalno ugrožene djece, ovisne o aparatima i 24-satnoj roditeljskoj pomoći.
Puno sam naučila od Kolibrića, a ima nešto što me baš muči i odlučila sam podijeliti s vama.
Naime, kad vidim komentar #ŽenaMajkaKraljica na temu majke koja njeguje svoje bolesno dijete, nešto u meni uvijek zastane. Ne zato što ne poštujem njezin trud. Već zato što me takvo veličanje i slatkaste riječi uvijek uznemire i nelagodno se osjećam.
Kao da umanjuju dostojanstvo i roditeljsku ljubav na nešto romantično, slatkasto, ukrasno, a zapravo – prazno.
#ŽenaMajkaKraljica – prazne riječi.
Možda griješim, ali meni je to ponižavajuće.
Mama voli svoje dijete. Roditelj voli svoje dijete.
To je bit svega i to je nešto sasvim prirodno. I zato se pitam…zašto te slatkaste titule ne čujem kada govorimo o roditeljima zdrave djece?
I ne smatram da bi se bilo kome trebalo diviti jer voli svoje dijete.
Zašto se divimo ljubavi kada je riječ o djetetu koje ima određenu bolest, teškoću, invaliditet?
Ili je normalno da se zdrava djeca vole, a djecu s određenim invaliditetom, bolesti se teško može voljeti? Kao da je potrebna neka posebna, nadljudska snaga da se voli dijete koje ne odgovara idealima svijeta.
Zašto uvijek izgovaramo onu poznatu rečenicu kada čekamo dijete ili čujemo da je netko trudan pa kažemo: Ma samo nek je živo i zdravo!
A što ako ne bude?
Roditelji djece s teškoćama ne trebaju naše tapšanje zato što im se „divimo”. Trebaju podršku i poštovanje jer svaki život ima jednaku vrijednost.
Međutim, naše društvo nije baš podržavajuće.
Ljubav ne bi smjela imati preduvjete jer nitko nema pravo određivati tko je više, a tko manje vrijedan divljenja.
Divljenjima i veličanjima radimo podjele, na više i manje vrijedne divljenja.
Zato smatram da uopće ne poštujemo roditelje koji imaju djecu s teškoćama, već ih žalimo.
Ali istina je sasvim jednostavna – vole svoje dijete i poštuju život. Ono što bi svatko od nas trebao.
I dok se oni bore za osnovna prava, za dostojanstvo, za ispravno slovo zakona – mi se divimo po društvenim mrežama dok u stvarnom životu strahujemo da se nama takvo nešto ne dogodi.
Istina nije ugodna.
Međutim, društvo u kojem živimo nije baš podržavajuće i dozira ljubav.
Često smo slijepi za druge.
Divim se roditeljima njegovateljima – ne zato što mislim da su nadljudi, nego zato što iz dana u dan stoje uspravno među svima nama koji bježimo od odgovornosti i nelagode. Jer se bore ne samo za svoje dijete, nego za zdravlje našeg društva.
Bore se za svijet u kojem će svako dijete imati svoje mjesto.
I to je istina koju bismo vidjeli kada bismo otvorili oči i pogledali bez filtera.