„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7:45.
Kad umre poznata osoba, netko iz javnog života, društvene mreže preplave poruke, sjećanja, riječi žaljenja i divljenja. Ljudi pišu o uspjesima, o tragovima koje je ta osoba ostavila, o tome kako je dotaknula njihove živote.
A kad umre netko tko je živio sam, tko nije imao obitelj – tko tuguje za njim? Tko se sjeti beskućnika?
O tome nisam previše razmišljala sve dok nije preminuo čovjek kojeg sam upoznala kada sam volontirala u jednoj udruzi. Živio je teško, i da nije bilo udruge čiji je bio član i dobrih ljudi koji su pomagali, vjerojatno bi završio na ulici. Ali on je uvijek težio nečemu višem. Nakon nekoliko godina, uspio je stati na vlastite noge — pronašao je posao, smještaj i osamostalio se. Jedno vrijeme nisam ga viđala.
Ponovno smo se sreli u pučkoj kuhinji, tijekom jedne volonterske akcije. Mi smo donosili kolače, a on je, kao i uvijek, pomagao. Tog dana ribao je peć i uz smijeh je rekao kako koristi svaku priliku da pomogne. Od tada smo se često susretali, i postala je to naša mala šala – kad mi donesemo kolače, on riba peć.
A onda ga jednog dana nisam vidjela.
Pomislila sam da ga jednostavno ne primjećujem od sve gužve. No kad ni sljedeći put nije bio tamo, pitala sam sestre koje vode kuhinju što je s njim. Rekle su mi da je preminuo. Zato ga onaj put i nisam vidjela.
Svaki slobodan trenutak provodio je pomažući drugima u kuhinji, ali i ljudima koji su tamo bili na smještaju. Prekvalificirao se za njegovatelja, radio taj posao i pomagao sestrama, hranio štićenike, kupao ih, mijenjao pelene, pomagao u svemu što je trebalo.
Kada je uspio pronaći stalan posao, smještaj, trudio se i radio, a svaki slobodan trenutak koristio je kako bi volontirao i pomogao drugome. Govorio je kako je to način da vrati dobro koje je sam primio kad mu je bilo najteže. Ništa mu nije bilo teško napraviti.
Iznenada je otišao.
Nije bio poznat ni slavan, ali ostavio je trag.
Bio je tih, miran, predan. Trudio se živjeti ispravno, pomagati gdje god može, popraviti svijet barem malo – na svoj način. Neka počiva u miru.
Ne ostavljaju trag samo slavni.
Trag ostavljaju i oni najtiši, gotovo nevidljivi.
Možda baš oni ostavljaju najdublji trag.
Zato, kada molimo za svoje najmilije i palimo svijeće, zapalimo jednu i za nekoga koga ne poznajemo; za nekoga za koga možda nitko ne moli. Za one koji su otišli s ovog svijeta bez velikih riječi i objava, ali su ostavili trag u malim, nevidljivim zrncima dobrote.