Massimo Raimondi, volonter u rimskome Caritasu, probudio se na Dan očeva uz čestitke njegovih kćeri. Međutim, misli su mu tijekom čitavog dana bježale na njegovog sina Giovannija, koji je preminuo prije osam godina. Kada se vratio kući, počeo je pregledati sinove stvari, što nije učinio od njegove smrti. Našao je čestitke, sličice nogometaša, slike... i jedan komad papira na kojemu je pisalo Giovannijevim rukopisom: "Dragi tata..."
Od kada je Giovanni umro, Massimo i njegova supruga Anna se trude nastaviti sa svojim životima. Kako piše Vatican News, redovito sudjeluju na misi s njihovim kćerima, Antonellom i Alessandrom, no Giovanni je uvijek prisutan s njima. Svake godine, na blagdan Ivana Krstitelja 23. lipnja, njegovi se prijatelji okupljaju i jedu pizzu njemu u čast.
Mogao bih ti napisati popis, ali ispunio bih čitavu bilježnicu…
Toga dana, 20. ožujka 2019. Massimo je slučajno naletio na pismo koje nikad nije prije vidio.
“Dragi tata, znam da ti se vjerojatno čini neobično, no ja sam, Giovanni, koji ti piše. Svaki put kada bi se naša obitelj našla u nekoj nevolji, ti bi sebe krivio. No možda nisi primjetio sve što si dobro učinio. Mogao bih ti napisati popis, ali ispunio bih čitavu bilježnicu…”
Unatoč teškoćama, ti si i dalje vjerovao svojim idealima.
Giovanni se u pismu prisjećao na razne izazove s kojima se suočavala njihova obitelj i hvali oca koji je uspio u tim trenutcima pružiti dom i sigurnost za svoju obitelj.
“Jesi li ikad stao i razmislio što si sve izgradio? Unatoč teškoćama, ti si i dalje vjerovao svojim idealima, poput vjere u Božju ljubav i providnost, poštivanja drugih, čak i ako tebe ne poštuju, otvarati svoj dom onima koji ga nemaju…”
Na ovu se posljednju stavku posebno osvrnuo na dječaka Daniela, koga je obitelj bila udomila. Massimo je tada volontirao u zatvoru te ga je kapelan zamolio da prati malenog dječaka kako bi posjetio svoju majku koja je tamo služila kaznu. “Svake subote bih došao po Daniela u zajednicu gdje je boravio i nakon posjete ga doveo natrag”, spominje se Massimo. “Međutim, primjetio sam da mu je potrebno nešto više”. Tako je Daniel počeo dolaziti u njihov dom i igrati se s njegovom djecom, a pritom su ga i udomili.
Njegova nas je smrt dovela bliže jedni drugima zahvaljujući našoj vjeri.
Nisu očekivali Giovannijevu bolest. Jednostavno se jednog jutra probudio i otkrio kako ne može hodati. Tako je započeo niz dijagnoza, posjeta bolnicama i neodgovorenih pitanja. Njegove sestre i roditelji ga nisu nikad napuštali. Kada je preminuo, njegova je obitelj bila više povezana nego ikada. “Njegova nas je smrt dovela bliže jedni drugima zahvaljujući našoj vjeri”, rekao je Massimo.
“Uvjeren sam da je u raju, čekajući nas”, rekao je ponosan otac. “Osjećam kao da je i dalje s nama: vidim ga u kuhinji, na balkonu kada zalijevam cvijeće”. Obitelj kaže kako bi sigurno bio oduševljen saznati da bi uskoro postao i ujak!
“Dragi tata, želim ti svim srcem reći: ti si pobjednik!”
Čitajući te rečenice, i baš na Dan očeva, je za Massima bilo kao da čita poruku izravno iz raja.