Uzimati argument vremena tj. povijesti, koja kao neumoljivo napreduje ka boljem, u ovom slučaju, za razliku od npr. područja tehnologije, je sasvim pogrešno. Tomu je tako zato što ne postoji nikakav razuman razlog da bi nešto što je u sebi zlo postalo dobro samo pukim protekom vremena. Naime, kad se hvalimo da smo u 21. stoljeću, i da samo zbog toga vrijede neka druga pravila i vrijednosti, mi zapravo tvrdimo da je petak bolji, napredniji od četvrtka samo zato što dolazi poslije.

Ne postoji nikakav razuman razlog da bi nešto što je u sebi zlo postalo dobro samo pukim protekom vremena

Drugim riječima, nasilno prekinuti trudnoću, dakle, uskratiti djetetu pravo na život je zlo i to će ostati i u 23. i 41. stoljeću neovisno o napretku tehnologije. Nikakav protok vremena i zavodljivost ideologija ne smiju to promijeniti. Uostalom, kršćani su od početka prepoznatljivi baš po tome što ne ubijaju djecu (Poslanica Diognetu iz 2. stoljeća). I tad je to bilo „nazadno“ u odnosu na prevladavajući mentalitet, životne filozofije i poganske religije. Međutim, kršćani su tada znali da su od svih ranjivih osoba djeca najranjivija i kao takva najpotrebnija naše zaštite.

Bog Gospodar povijesti

Budući da ljevica već dugo dominira medijima, kulturom i sveučilištima na Zapadu, uspjela je mnogima nametnuti pogrešne vrijednosti kao definitivne o kojima je svaka rasprava bespredmetna. Oni pak koji se ne slažu s tim „neupitnim vrijednostima“ jednostavno se etiketiraju, proglase fašistima, katolibanima, nazadnima i kao takvi isključe iz rasprave. U raspravu se, pod terorom zabave i kakofonije svakovrsnog žutila i površnosti, zapravo rijetko i ulazi.

Međutim, možemo se upitati – tko zapravo određuje pravu i krivu stranu povijesti. Kao vjernici dužni smo svima poručiti kako je samo jedan Gospodar povijesti a svi drugi su kratkotrajni glumci koji si umišljaju veličinu koju nemaju. Samo Jedan je odredio prave i krive strane i cijelu povijest podijelio na prije i poslije sebe. Stoga biti uz njega i njegove vrijednosti oduvijek je značilo biti na pravoj, pobjedničkoj strani. Nadalje, referirajući se na citirani tekst, ističemo kako se ljudima gleda u oči i ponosno se drži čelo visoko samo onda kad se čini dobro a ne zlo.

To što je nešto dopušteno ne znači da je moralno, dobro i ispravno

Drugim riječima, dijete treba zaštititi i spasiti a ne „omogućiti siguran i besplatan pobačaj“ pa se hvaliti tim „postignućem“. Izvrnutom logikom, često prikazivanom kao brigom za reproduktivno zdravlje, mi kao civilizacija već desetljećima ubijamo milijune djece a sve pod krinkom borbe za zdravlje žena. A znamo jako dobro čime je zdravlje žena u tom kontekstu najviše ugroženo – upravo pobačajem – od kojega državni zakon nikoga ne može u savjesti osloboditi. To što je nešto dopušteno ne znači da je moralno, dobro i ispravno.

Krist osuđuje grijeh, ali ljubi i spašava grešnika

Kao što liječnik osuđuje svaku bolest ali čovjeka liječi i spašava od njegove bolesti tako i Krist: grijeh osuđuje a grešnika spašava. Razlikuje grijeh i grešnika. Neobično je važno to dobro razumjeti i sebi posvijestiti. Krist nas, iako grešne, voli i spašava; razlikuje nas od našeg grijeha, ali grijeh naziva grijehom. To traži i od nas a sve kako bi sebe i druge, osobito mlade, zaštitili od razornosti grijeha. Stoga se nitko ne treba vrijeđati kad čuje ovakav direktan govor jer se osuđuje grijeh a ne grešnik. Grešnik se utječe milosti Božjoj i oslobađa krivnje koja ga tišti.

Krist nas, iako grešne, voli i spašava

I na koncu glede „oholih nasilnika“, iz spomenutog citata s početka teksta, iste možemo prepoznati u onima koji se stavljaju iznad drugih ljudi (moje tijelo moj izbor) ne priznajući novo tijelo, novo ljudsko biće u sebi; ne priznajući Boga kao gospodara života a ni znanost koja nedvosmisleno pokazuje da život počinje začećem.

Dijete je najveći dar i odnos prema njemu puno govori o oholosti kao i o nasilnicima. O smislenosti navedene sintagme „neuspješni gubitnici“, na kraju govora, ne treba ni govoriti. Od neuspješnih gubitnika jedino su gori uspješni gubitnici. I možda se baš tu krije i ključ cijele priče: elita iz sjene izabire određene osobe i preko medija ih slavi osiguravajući im popularnost ali ih, čini se, iskorištava za svoje nehumane projekte čineći tako od njih uspješne gubitnike.

Civilizacija koja žrtvuje svoju djecu za ‘bolji život’ je civilizacija koja umir

Nema većeg dobra od djeteta. Civilizacija koja žrtvuje svoju djecu za „bolji život“ je civilizacija koja umire. Takvoj civilizaciji ne treba pjevati uspavanke već uporno govoriti istinu o njezinoj dekadenciji, neovisno o broju onih koji odobravaju takav govor.

Autor: fra Ivica Jurić

Izvor: list „Marija“ 1-2/2026.