Vikendom obično sastavim popis zadataka koje imam kroz novi tjedan i označim što kada trebam napraviti. Prošli vikend kada sam sastavljala popis, bio je poprilično dugačak. Kada sam sve lijepo zapisala, razmišljala sam si jesam li što propustila? No, tada mi je došla misao kako se današnji dan neće ponoviti i što sam napravila – napravila sam. Međutim, bez obzira na sve zadatke koji me čekaju, ne smijem zaboraviti nešto puno bitnije – da budem čovjek. 

Ni jedan dan neće se ponoviti, a sutra nam nije obećano.

Zato je važno ohrabriti nekoga; odvojiti vrijeme za sebe i one koji me trebaju. 

Paziti da moje riječi liječe, umjesto da stvaraju rane.

Važno je da podijelim radost, ali i riječi podrške i razumijevanja.

Ne smijem zaboraviti pomoliti se za nekoga. Posebno onoga s kojim se teško razumijem i otežana nam je komunikacija. Važno je da zagrlim bez razloga.
Oprostiti – to je jako važno!
Zahvaliti na malim stvarima koje često uzimamo zdravo za gotovo.

Trebam slušati srcem, ne samo ušima.

Ne smijem odgađati poziv za sutra.
Ne smijem štedjeti osmijeh.
Jer današnji dan je dar.
Ne vraća se i ne ponavlja, a sutra nam nije garantirano. 

Pravi zadaci nisu samo oni koji stoje na papiru već oni koji ostavljaju trag u srcima.

Mogu savršeno ispuniti sve zadatke i rokove, ali ako sam propustila biti čovjek drugome – puno toga nije dovršeno i kasnim… A ne znam koliko vremena imam. Nitko od nas ne zna. 

Kada sam toga svjesna, svakako i moj tjedni popis zadataka izgleda drugačije, ima više smisla.  

I vama želim da vam novi tjedan bude ispunjen smislom.