Njemački filozof Robert Spaemann jednom je vodio neobičan razgovor. Došao mu je čovjek koji je svoga brata odveo u Švicarsku gdje mu je pružena mogućnost za eutanaziju. To je, kaže, učinio iz solidarnosti prema bratu. Pri koncu razgovora upitao je filozofa što bi rekao da mu brat kaže: Ako me voliš, pomozi mi da umrem?
Ljudski život treba težiti za srećom i biti ispunjen. Život se mjeri, uvjerenje je velike većine, kvalitetom života.
Što je kvaliteta veća, to je život poželjniji. Kvaliteta ljudskoga života – u tom je Spaemann vidio moguću opasnost. Naziva je čak „terorističkom opasnošću“.
Kada se ljudski život jednom počne mjeriti kvalitetom, on vrlo brzo postaje izložen mogućem odbacivanju ili uništenju ukoliko ne odgovara očekivanoj ili zahtijevanoj kvaliteti.
Robert Spaemann / Foto: Pexels
U takvom razmišljanju o kvaliteti života, najveća ugroženost životu dolazi od patnje jer patnja smanjuje kvalitetu života. Što je više patnje, to život izgleda manje vrijedan. Ne može li se pomoći onom koji pati, ne može li se ukloniti patnja, u ovom pogrešnom načinu razmišljanja: ostaje još uvijek mogućnost ukloniti patnika.
S patnikom nestaje i patnja. Da bi se to moglo, svijet poseže za sentimentalnošću. Patnja, njezini oblici, dubina i trajanje izazivaju sućut. Patnja postaje sve težom.
Prema logici sentimentalizma: Iz sućuti prema patniku moguće je posegnuti za uklanjanjem patnje tako da se ukloni patnika.
Kada se jednom prijeđe prag sentimentalnosti i posegne za eutanazijom, kada se život podijeli na kvalitetni i nekvalitetni, na vrijedni i nevrijedni, ne mijenja se samo pogled na one koji pate, nego i sami patnici vide sebe drukčije.
Kada je bolesnicima eutanazija prikazana kao „poželjan izbor“, počinju doživljavati sebe i svoju patnju kao teret drugima.
Počnu se gledati kao teret drugima. U bolesnima se pojavljuje sve jasnija misao da svoje najbliže trebaju osloboditi tereta samih sebe. Patnja patnika je dobila dodatnu težinu: osjećaj da njegova patnja opterećuje druge.
Tako patnja postaje ne samo podnošenje boli nego i osobna krivnja u odnosu prema drugima.
Sentimentalnost i sućut za druge nukaju da se posegne za eutanazijom. Kada bi eutanazija bila ozakonjena, pravo na nju bi se ubrzo pretvorilo u dužnost.
Ilustracija – Hospicij Marije Krucifikse Kozulić u Rijeci (Foto: Goran Kovacic/PIXSELL)
Naoko samorazumljivi govor o kvaliteti i vrijednosti života u sebi krije razornu moć. Prijeti svakome životu koji ne odgovara zadanim mjerama.
Iza takvoga se govora može skriti nemilosrdna ideologija koja ne podnosi patnju. Spaemann misli da je potrebno ljudski život gledati kroz dostojanstvo, a ne kroz kvalitetu.
Dostojanstvo se odnosi na cijeli ljudski život, a ne samo na neke njegove dijelove. Dok se kvaliteta i vrednota života nužno razlikuju od nekvalitetnoga i nevrijednoga života, dostojanstvo je uvijek nedodirljivo.
Spaemann je jednom vodio neobičan razgovor. Došao mu je čovjek koji je svoga brata odveo u Švicarsku gdje mu je pružena pomoć za eutanaziju. To je, kaže, učinio iz solidarnosti prema bratu. Pri koncu razgovora upitao je filozofa o tom kako može pomiriti svoje odbijanje eutanazije s rečenicom koju je napisao: Ljubav čini sve za onoga koga voli. Zar ne bi bilo dosljedno da otprati u smrt onoga koga voli ako on to želi? Što bi rekao da mu brat kaže: Ako me voliš, pomozi mi da umrem?
Spaemann kaže da bi odgovorio: Brate moj, ne mogu. Ne mogu reći da ti ne smiješ postojati. Sve drugo da, ali to ne.
Ulaskom u smrt Isus je sišao u najdublju solidarnost s ljudima. U patnju i u smrt. Ljudske riječi razbijaju ljudsku osamljenost. Riječ razbija osamljenost smrti.
Umjesto sentimentalnosti koja pojačava osamljenost patnika važnija je solidarnost blizine i djelatna prisutnost u patnji.