U životu smo svakodnevno suočeni sa zemaljskim brigama. No neka nas ono ne obeshrabri, jer Bog poznaje brige naših srdaca te nam poručuje: "Mir vama!" Ipak, On zna kako konačan mir nećemo pronaći u prolaznome svijetu.
Čovjek se redovito suočava sa svakodnevnim brigama. One možda nisu izazvane ničim posebnim. Iz vremena u vrijeme možemo doživjeti nelagodu i nemir u “pozadini” našeg života. O vlastitom odnosu prema svakodnevnim životnim brigama i stresu za platformu američkog biskupa Roberta Barrona “Word on Fire” svjedoči dr. Tom Worner.
Prije mnogo godina, kada sam bio vrlo zabrinut (razlog sam zaboravio), otac me ohrabrio, poručujući mi kako biti živ znači imati i određenu razinu brige. Slikom dječaka u blatnjavoj odjeći i kacigi iz Prvog svjetskog rata, otac mi je toplo poručio: “Život je u rovovima”.
Uistinu, život je u rovovima. Ako nismo zabrinuti za dobrobit naše djece, o poslu, o financijama, onda brinemo o našim roditeljima koji stare, o našem zdravstvenom stanju i o stanju naše duše. Metak za metkom, prolaze pored nas. Mine pored nas eksplodiraju i prekrivaju nas blatom i prljavštinom. Život je u rovovima.
Mnogi su svjetski pisci pisali o težini zabrinutog uma – Michel de Montaigne ili pak Emily Dickinson.
Svi živimo s određenom razinom brige koje se želimo riješiti. Za većinu nas, svojevrstan “uobičajen” tok stresa i brige ne postaje poremećaj svakodnevnoga života, no ipak tražimo olakšanje u lijekovima, terapijama, meditaciji, drogi ili alkoholu kako bismo na neki način usporili nemiran um.
Poznavajući naš nemir, Krist je često prišao svojim apostolima govoreći “Mir vama”.
No, unatoč riječima raznih pisaca, možda je upravo smisao u toj čežnji koja ne dolazi još k cilju. Stvoreni smo, ipak, za nešto više, za jedno drugo mjesto. Kako je rekao C. S. Lewis – ako u nama otkrijemo čežnju koje nijedno iskustvo ovoga svijeta ne može utažiti, najvjerojatnije objašnjenje je da smo stvoreni za jedan drugi svijet. G. K. Chesterton govori o “nostalgiji za domom” dok boravi u “domu”. Jednom, piše, jedan mu je suvremeni filozof iznova uvijek ponavljao kako se nalazi na pravome mjestu, no čak i kada bi to prihvatio, i dalje bi se osjećao depresivnim. Tek kada su mu rekli da se nalazi na pogrešnom mjestu, njegova je duša “zapjevala od sreće”.
Poznavajući naš nemir, Krist je često prišao svojim apostolima govoreći “Mir vama”. No znao je da naš konačan mir ne možemo pronaći u ovome prolaznom svijetu.
“Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: `Idem pripraviti vam mjesto`? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja” (Iv 14, 1 – 3).
Nismo stigli do našeg konačnog odredišta. Ono nas iščekuje. Čini se kako je naša trenutna tjeskoba prirodna posljedica naših duša, stvorenih za nebo, koje su spuštene, poput sidra, našim zemaljskim, glinenim nogama. Jednog ćemo dana imati to blaženstvo. Ali ne danas. Nismo još stigli na naše konačne odredište. Dok još nismo stigli, naše se srce uznemiruje – zemaljski život je život u rovovima.