Danas dijelim s vama posljednju ovogodišnju priču iz Života bez filtera. Ne poznajemo se i ne mogu ni zamisliti tko sluša ove priče koje dijelim, i nisam nikada razmišljala da bi nekoga zanimalo.

No, odazvala sam se pozivu i na neki način riskirala jer sam kroz ove priče i sebe izložila. Ali najmanje sam tu bitna ja jer znamo Tko piše priče. Uz Boga i svaka pogreška ima smisla.

Nedavno sam s vama podijelila jedno razmišljanje i naziv emisije bio je “Kako ‘lagati’ za Božić?”

Dvoumila sam se trebam li to podijeliti ili ne jer sam naziv je pomalo problematičan, ali sam osjetila da je važno jer više puta bila sam u situaciji kada sam se pitala što napraviti.

I ono što me razveselilo je email koji je poslao jedan slušatelj.

Priznajem da sam iskreno zahvalna na vremenu koje je odvojio i trudu jer kroz riječi koje je uputio, osjećam da mu je iskreno stalo i ovo smatra važnom temom. Evo što mi je napisao:

„Poštovana Vlatka,
Slušam Vašu današnju emisiju Život bez filtera u kojoj dajete primjere kako za blagdane donijeti dar susjedima, onima koji su sami, siromašni i slično. Pritom kažete da treba biti neiskren; da treba lagati.

Zašto lagati? Zašto ne biti iskren i ne reći im ono što Vam je na srcu? Nije li Isus rekao: Istina će vas osloboditi?

Ako sam dobro razumio želite drugima pomoći, i to je lijepo i pohvalno, ali je važno pitanje što je potreba drugog i način na koji činim dobro. Možda je Vaša potreba da učinite neko dobro djelo onako kako Vi mislite da treba, a to što Vi donesete susjedi ili susjedu uopće joj/mu ne treba? Mislim da bi
bilo bolje i Bogu draže da budete iskreni i da kažete nešto u stilu: Evo vidim da ste sami i u potrebi a željela bih vam pomoći. Kako vam mogu pomoći? Ili da ih pozovete za obiteljski stol na zajednički ručak. Ili možda su ljudi željniji razgovora, prisutnosti, lijepe riječi, pažnje, kvalitetno provedenog vremena zajedno,  nego kolača, mesa i materijalnih stvari.

Čini mi se lakše nešto donijeti i pobjeći, a možda teže saslušati, biti prisutan i ostati.  Činiti ono što je teže s ispravnom nakanom – to mi se čini kao „recept“ duhovnog rasta. Kako biste se Vi osjećali da drugi dođe k Vama, da Vam donese na vrata hranu, da je neiskren i da pobjegne? Biste li se osjećali voljeno i poštovano?

I još nešto, ako osoba nešto ne želi, iako je to možda za njeno dobro, treba je poštivati i dopustiti joj da bude slobodna i da kaže ne. Iako nam se možda čini da mi znamo bolje što je drugome potrebno, ne treba preuzimati tuđu odgovornost. Svatko ima svoj dio odgovornosti; svatko odlučuje za svoj život, jer ni Bog nam ne nameće svoju volju, nego nam daje izbor.“

Sviđa mi se poziv slušatelja na dublje promišljanje odnosa, slobode i istine. To je jako važno.

Voljela bih da u godini koja dolazi budemo otvoreni za razgovor, razmjenu mišljenja, iskustva, priča – da živimo život bez filtera.

Da bismo to uspjeli, moramo slušati jedni druge i treba nas zanimati što drugi ima za reći.

Različita iskustva imamo. Međutim, ljubav i istina nikada nisu u suprotnosti.

Nekada se istina izgovara riječima, a nekada kolačem na kućnom pragu i tihim odlaskom.

Drago mi je što je slušatelj upozorio na opasnost da se materijalno stavi ispred odnosa te „donijeti nešto i pobjeći” postane naš lakši put umjesto prisutnosti, ostajanja i slušanja. To su ozbiljna i vrijedna pitanja.

Zaista postoje ljudi koji su duboko usamljeni i gladni razgovora i blizine više od bilo kakvog kolača. Isto tako postoje oni koje bi direktno pitanje „kako ti mogu pomoći“ duboko povrijedilo.

Postoje oni kojima bi poziv za obiteljski stol bio lijek, ali isto tako postoje i oni kojima bi to otvorilo rane i probudilo osjećaj srama.

I sama se uvijek borim i razmišljam što je najbolje učiniti u kojoj situaciji.

Kad smo prvi put kod kuće na ručak pozvali beskućnika, brinulo me kako će to proći i je li uopće u redu zvati nekoga u svoj dom, a on sam nema svoj „normalni“ dom već spava u sobi koju su mu na neki način volonteri pomogli pronaći.

Ili koliko je u redu da odlazim nekome tko teško živi na kavu i kolače, na razgovor. I zašto bi netko uopće htio razgovarati sa mnom i družiti se, jesti kolače koje sam
napravila? Namećem li nešto svoje i hoću li napraviti više štete nego dobroga? Ovo su samo neka zrnca raznih situacija i upitnika iznad glave.

Slušatelj je lijepo rekao kako je teže ostati nego pobjeći. Međutim, ponekad je najteže otići na vrijeme. A kako prepoznati taj trenutak? Ne postoji jedini ispravan način.

Treba znati slušati i razlučiti, a to možemo jedino ako nam je dobro drugoga u fokusu.

Ne želim bježati od odnosa i važan mi je čovjek, ail nikako ne želim da se radi mene netko osjeća loše.

Mislim da ne postoji jedan univerzalni recept za dobro djelo.

Ljubav traži razlučivanje – kome ostati, kome otići, komu govoriti, a komu darovati bez riječi.

Dobrota ne smije povrijediti onoga kome je namijenjena. Trebamo paziti, slušati, razmišljati, razgovarati, dijeliti iskustva i neprestano se popravljati i težiti boljemu.

Čuvajmo jedni druge!