O gubitku voljene osobe i kako se nositi s time govorila je u srijedu u HKR-ovoj emisiji "S druge strane ogledala" Vanesa Šerić, vjeroučiteljica, sveučilišna specijalistkinja za pastoral kriznih situacija i certificirana edukatorica za podršku u tugovanju po metodi Davida Kesslera, predsjednica Udruge PUKS (Podrška u kriznim situacijama).
Na osnivanje Udruge PUKS (Podrška u kriznim situacijama) 2016. godine Vanesu Šerić potaknuo je specijalistički studij pastorala kriznih situacija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu koji je završila godinu dana prije, a za koji je napravila istraživanje o kroničnom žalovanju.
“Za potrebe svog rada napravila sam istraživanje koje je uključivalo dubinske intervjue s 20 osoba u žalovanju. Dubinskim intervjuima dobivala sam uvid u njihovo žalovanje u trajanju od godine do 18 godina. Ono što je bilo najizazovnije i što me potaknulo na daljnji rad je rezultat da 30 posto mojih ispitanika kronično žaluje u prosjeku 10 godina. Ako se usporedi sa stranom literaturom inozemnih stručnjaka gdje je stupanj kronične tuge od 10 do 15 posto, to je uistinu puno”, istaknula je Šerić koja se upitala zašto je kod nas 30 te zaključila da razlozi leže u tome što je iz Belišća koje je preživjelo Domovinski rat i privatizaciju, odnosno došlo je do višestrukih gubitaka te je odlučila djelovati u civilnom društvu te osnovala Udrugu PUKS.
“Naša Udruga funkcionira na volonterskoj bazi te imamo interdisciplinarni tim u kojem su pedagog, psiholog, socijalna radnica, pravnica i zdravstveni djelatnici. To je tim koji želi pomoći osobama na različite načine. Primjerice izgori kuća i pružimo im potrebnu pomoć kako bi ih zbrinuli. Uvjerena sam kako čovjek ima prirodnu sklonost pomaganja. Budući da svaka od nas ima zaposlenje, našu Udrugu nosi volontiranje. Vidljivi na mrežnim stranicama gdje se mogu javiti osobe u potrebu. Spremne smo pomoći mailom ili dolaskom u obitelj kako im odgovara.”
Govoreći o tuzi, Šerić je istaknula kako svaki gubitak rezultira emocijom tuge jer je to prirodna reakcija na gubitak. Kako je naglasila, gubitak voljene osobe je najveći gubitak jer se treba naviknuti na život nakon gubitka.
“Svakim gubitkom čovjek gubi kontrolu nad životom, a čovjek ima tu želju upravljanjem svojim životom. U našem radu shvatili smo kako ima puno suptilnijih gubitaka. Tako primjerice postoje osobe koje su postale osobe s invaliditetom u prometnoj nesreći te su propitivali svoje uloge u braku i obitelji. Ili recimo, kod nas u Slavoniji kad su se mladi iseljavali, roditelji su često znali trpjeti jer su im se djeca iselila i trebalo se nositi s tim gubitkom.”
Vanesu Šerić utvrdila je kako je najteži udar gubitak voljene osobe.
“Kao vjernica i vjeroučiteljica doživjela sam s 20 godina gubitak svog oca koji zbog svoje bolesti nije više ličio na sebe i može se reći da se spasio. No ja sam imala dugotrajno žalovanje jer sam odgodila to svoje žalovanje. Tješila sam se kako je moj tata u zajedništvu s trojedinim Bogom i zaboravimo sam podnijeti emocionalni dio. Mi racionalno možemo reći on se spasio, ali to ne znači da nam osoba ne nedostaje, mogućnostima kojima smo se nadali. Danas je smrt tabu tema jer imamo osjećaj da ćemo živjeti vječno pa se o tome ne govori”, istaknula je Šerić.
Šerić je poručila kako stručnjaci pomažu u osjećaju gubitka voljene osobe te kojima je potrebno mogu kontaktirati Udrugu PUKS (Podrška u kriznim situacijama) na mrežnoj stranici OVDJE.
Cijelu emisiju možete pogledati OVDJE.