Grad žaljenja i zemlja sužanjstva

Čovjek može fizički živjeti na jednome mjestu, a srcem godinama stanovati sasvim drugdje. I postoji jedan grad koji nećete pronaći ni na jednoj karti. A ipak je vrlo gusto naseljen. Zove se Grad žaljenja. I taj grad ima svoje ulice.

Ulicu „Da sam barem…“, trg „Trebao sam…“, slijepu ulicu „Zašto sam to napravio?“ i onu mračnu četvrt: „Nikada si to neću oprostiti.“

S time je povezana jedna starija biblijska slika: Egipat.

Izrael je ondje bio rob. Bog čuje vapaj svoga naroda. Poziva Mojsija. Dolazi noć Pashe. Narod kreće. More se otvara. Iza njih ostaje zemlja ropstva. Pred njima je sloboda. Čovjek bi očekivao da je priča završena. Tko bi se htio vratiti onamo gdje je bio rob?

Ali onda dođe pustinja. Dođe žeđ, glad, nesigurnost. Sloboda više ne izgleda tako romantično. I odjednom se među ljudima pojavi nevjerojatna čežnja: „Vratimo se u Egipat.“

U Egipat? Tamo ste bili robovi. Da. Ali Egipat je bio poznat. I tu se otkriva nešto duboko o čovjeku.

Ponekad nam je poznato ropstvo sigurnije od nepoznate slobode.

Izrael je iz Egipta krenuo u jednoj noći. Ali… Egipat nije tako brzo izišao iz Izraela. I možda je to danas i tvoja priča.

ilustracija/ Foto: Canva

Četiri pitanja za suočavanje sa žaljenjem

Daniel Pink godinama je proučavao žaljenje i prikupio tisuće ljudskih priča. I pokazuje dvije krajnosti. Prva kaže: „Ničega ne žalim.“ Sve odmah iza sebe. Nikad ne gledaj natrag. Druga kaže: „Žalim — i zato ću zauvijek ostati ondje.“ Stalno vraćati.

Stalno vrtjeti. Stalno sebi dokazivati koliko sam pogriješio. Ali postoji i treći put. Pitati: „Što me ovo želi naučiti?“ Ne: „Kako ću izbrisati jučer?“ Nego: „Kako zbog onoga što sam naučio mogu drukčije živjeti sutra?“ Žaljenje smije biti učitelj. Ne smije biti adresa.

Kad se ponovno pojavi ono tvoje: „Da sam barem…“ najprije se pitaj:

Prvo pitanje: Mogu li još nešto popraviti?

Ako postoji nešto dobro, razumno i moguće što još možeš učiniti, učini svoj dio. Ako se možeš ispričati — ispričaj se. Ako nešto treba vratiti — vrati.

Ako postoji nepravda koju još možeš ispraviti — učini koliko možeš.

Ako postoji razgovor koji je dobar, moguć i razborit — vodi ga.

Ne znači da svaki odnos moraš ponovno otvoriti. Ne znači da se moraš vratiti ondje gdje nije dobro ni sigurno vratiti se. Ali ako postoji dobro koje još možeš učiniti, učini ga. I zanimljivo je da upravo današnje prvo čitanje iz Knjige Izreka kaže kako je Gospodinu vršenje pravde i prava draže od žrtve.

Drugo pitanje: Trebam li se za nešto pokajati? Ako trebaš, pokaj se.

Nazovi stvar pravim imenom. Ako je grijeh — grijeh je. Ispovjedi ga. Traži oproštenje.

Ako treba, zamoli čovjeka za oprost.

Pusti Boga upravo u ono mjesto koje bi najradije sakrio. Ali nakon što si se pokajao i primio oproštenje, onda ga i primi.

Nemoj ponovno otvarati ispovjedaonicu u vlastitoj glavi u kojoj si istodobno pokornik, tužitelj i sudac… a odrješenja nikada nema.

Zagrljaj / Foto: Canva

Treće pitanje: Je li ovo nešto što više ne mogu promijeniti?

To je možda najteže. Jer neke stvari još možemo ispraviti, ali neke ne možemo. Ne možeš ponovno odgojiti dijete koje danas ima četrdeset godina.

Možeš danas s njim graditi drukčiji odnos. Ali ne možeš se vratiti dvadeset ili trideset godina unatrag.

Prestati od sebe zahtijevati da budeš gospodar svoje prošlosti. Ne možeš promijeniti što je bilo. Ali možeš Bogu predati što je bilo… i odlučiti kako ćeš živjeti danas.

Četvrto pitanje: Je li mi već oprošteno? Ako nije — idi po oproštenje.

Ali ako jest, onda zastani. Jer možda to što sada čuješ više nije poziv savjesti.

Možda je to samo stara ulica. Bog kaže: „Oprošteno.“

Kad ti se ovaj tjedan ponovno pojavi: „Da sam barem…“ zastani. I pitaj: Mogu li još nešto dobro učiniti? Ako možeš — učini. Trebam li se pokajati? Ako trebaš — pokaj se. Je li ovo nešto što više ne mogu promijeniti? Ako jest — predaj. Je li mi već oprošteno?

Ako jest, nemoj samokažnjavanje nazivati pokajanjem. Nemoj ponovno plaćati plaćeni račun. I onda učini nešto vrlo jednostavno.

Zastani. Napravi znak križa. I polako izgovori riječi svetoga Pavla: „Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu!“ Rim 8,1

A onda samo jedno pitanje: „Gdje živim?“ „U Kristu.“ Još jednom. Gdje živim? U Kristu.