Sve parove pokreću dva snažna impulsa koja su teško pomirljiva. Prvi impuls je želja da budu zajedno. Ljudi općenito imaju veliku želju da svoju vezu žive u potpunosti koja se manifestira u njihovoj želji da budu zajedno tako što uključuju jedni druge u svoje planove. Druga je želja za neovisnošću: očuvati stare navike i svoju individualnost. U određenom smislu, svaki par egzistira u napetosti da budu zajedno i odvojeno, bliski i udaljeni u isto vrijeme, donosi Aleteia.

Biti zajedno i odvojeno

Neki tvrde da je parovima bolje živjeti nevjenčano nego biti u braku kako ne bi bili zarobljeni. Međutim, nama kršćanima teško je to pojmiti budući da brak doživljavamo kao odrednicu zajedništva jednog para. Naime, par u braku postaje jedno.

Osobe u paru nikad ne mogu biti potpuno neovisne i zajedno. U vezama stoga mogu biti tri tip parova:

Ima onih koji stavljaju na prvo mjesto zajedništvo iznad osobne slobode. Partneri su doslovno “slijepljeni” jedan na drugoga, ali zapravo guše jedan drugoga.

Postoje oni koji pak favoriziraju slobodu i stavljaju je iznad svega. Takvi parovi alergični su na bilo kakav oblik obveze te daju prednost vlastitom zadovoljstvu. S vremenom postaju sve udaljeniji jedan od drugoga što rezultira time da se jedan od partnera osjeća napuštenim i nevoljenim.

Balansiranje je važno zbog harmonije u vezi

U svakodnevnom životu, važno je za par da pronađe ravnotežu između ta dva impulsa. Partneri moraju moći disati i osjetiti samoću, ali istovremeno uživati u zajedničkim trenucima.

To je lijepo opisao libanonski pjesnik Khalil Gibran u knjizi “Prorok”:

“Neka bude prostora u vašem zajedništvu, neka vjetrovi nebesa plešu između vas. Ljubite jedni druge ne samo sponom ljubavi: pustite radije neka bude more koje povezuje more vaših duša.”