Dvadeseti srpnja te godine ostat će mi u sjećanju kao jedan od najuzbudljivijih dana provedenih s Ivanom Pavlom II. Skupina je, nakon četiri sata napornog penjanja duž kamenitih puteljaka kojima obično prolaze iskusni planinari, došla do planinarskog doma Calvi na 2164 metra nadmorske visine. Sve je izgledalo da će završiti tu, gdje je bila predviđena i okrjepa, s obzirom da je bilo već dva sata poslije podne.

Na svoje veliko čuđenje, vidio sam Ivana Pavla II. kako živo raspravlja s mons. Stanislawom Dziwiszom, nakon čega je dio skupine nepredvidivo nastavio penjanje, a mi nismo znali koji vrh žele osvojiti. U trenutku, dok sam već bio zabrinut zbog novog napora s kojim ću se morati suočiti, mons. Dziwisz mi je povjerio da je Papa odlučio osvojiti vrh ove veličanstvene planine, vrh Prealba. Ondje se, na 2694 metara, nalazi planinarski dom i križ koji podsjeća da je Krist bio među nama za spas cijelog čovječanstva.

Pokušaj zaustavljanja Pape ostao je samo pokušaj

Mons. Stanislaw, zabrinutiji od mene, ali ne za sebe već za Papu, tražio je da i ja pokušam nagovoriti Ivana Pavla II. na odustajanje od donesene odluke, govoreći mu o opasnostima koje vrebaju na putu. U dobroj namjeri, i isključivo u želji da ispunim ovaj zahtjev, došao sam do Pape, moleći ga za oprost za moje uplitanje. Rekao sam mu da ne govorim kao dužnosnik već vjeran i pobožan prijatelj, koji osjeća potrebu podsjetiti ga na stvarne opasnosti vezane za prolazak preko takozvanih “tračnica”. Na “tračnicama” nema sigurnog oslonca za noge nego se izletnici, da bi uspjeli proći, moraju uhvatiti za čelično uže pričvršćeno na kamenoj litici.

Tračnice na vrhu Prealbe služe za prijelaz preko ponora od više stotina metara koji bi hladnim znojem oblio bilo kojeg pripadnika osiguranja Ivana Pavla II. Papa je, iščitavajući moje preporuke, i znajući za poteškoće s kojima ćemo se u dolasku do planinarskog skloništa susresti prof. Proietti i ja, izrekao jednostavnu frazu koja nije dopuštala dodatne odgovore: “General i Doktor ostaju na ovom mjestu gledati Papu koji će doći do Kristova križa i moliti za dobrobit čovječanstva.”

Ivan Pavao II. s Enricom Marinellijem / foto: www.farodiroma.it

Onome tko razumije dovoljno je malo riječi. Odmah sam shvatio da sam pogriješio i istoga trenutka poželio pregristi jezik. Malo potišten, podijelivši obrok s prof. Proiettiem, ostao sam tu oko tri sata čekati povratak Pape i skupine koja ga je pratila. S točke na kojoj sam se nalazio moglo se uživati u prekrasnoj i bistroj panorami koja je sezala, kako mi je bilo objašnjeno, sve do austrijskog teritorija.

Odlazak do vrha

Nakon nekog vremena do nas je došao don Piero Da Gai, župnik San Pietra di Cadore, koji me upitao gdje je Sveti Otac. Kada je saznao kamo se uputio, ostao je bez riječi.

Tada me upitao je li Papi, posebno kod prelaska između kamenih litica, pomagao netko od alpinista. Odgovorio sam potvrdno, rekavši da su to bili Duh Sveti i dvojica suradnika.

Ali don Pietro me više nije mogao čuti. Vidio sam tog svećenika kako se brzo penje i kako se, nakon nekog vremena, spušta ponosan i radostan što se vratio s Ivanom Pavlom II. I moja je duša opet bila radosna. Papa me pogledao i pozdravio, ali ne uobičajenom srdačnošću. Bila je to potvrda da sam pogriješio kad sam ga nagovarao na odustajanje od njegove odluke.

Naslovnica knjige “Papa Wojtyla i general” / foto: www.amazon.it

Sutradan me don Tadeusz Styczeń pozvao na stranu i priopćio mi da je dugo i detaljno razgovarao s Papom o njegovom alpinističkom pothvatu, posebno s moralnog gledišta. Ivan Pavao II. ga je upitao: “Kao moj nasljednik na katedri moralne filozofije u Lublinu, što misliš o tome?” On mu je, na moju utjehu, odgovorio “Isto što i Inspektor.” To moralno-filozofsko mišljenje moralo je pogoditi Papu, koji je na povratku s odmora osjetio potrebu pozvati me i vratiti se na taj događaj ovim riječima: “Inspektore, dapače, dragi inspektore, trebali ste primijetiti da je Papa morao doseći vrh na kojem se nalazi Kristov križ.”

O Papinom “izletu” pisao je i L’Avvenire

Umberto Folena, izvjestitelj dnevnika L’Avvenire, objavio je 21. srpnja 1988. godine članak o Papinom usponu pod naslovom: “Svetosti, zaustavite se – ali on je, penjući se uz uže, došao do vrha.”

Iz opisa kojeg mu je prepričao ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice Joaquin Navarro Valls, novinar je Papinu odluku da dođe do vrha Prealbe ovako opisao: “Papa se obratio Navarro Vallsu: “Što ćete reći večeras novinarima kada Vas pitaju je li Papa došao do vrha? Vi ne možete lagati. Tamo je, vidite ga? Tamo je križ. I ja sada moram ići tamo.” I to je učinio, kao svoj najuzbudljiviji i značajniji uspon u planini, uspon visokih duhovnih vrijednosti.”

Papa je znao, jer smo mu njegov tajnik, doktor Navarro Valls i ja to rekli, da je uspon težak i opasan. Usprkos tome, odlučio je nastaviti uspon, da bi mogao moliti ispod simbola na kojem se temelji naša kršćanska vjera. Nije to učinio iz čistog hira.

Tim činom htio je reći svojim suradnicima, ali i ne samo njima, da se nitko ne treba bojati doseći svoj križ i istovremeno pokazati svijetu da se preko njega susreće Gospodina. Bog je na dohvat ruke, dovoljno Ga je tražiti, iako kojiput treba učiniti žrtvu.

Vrhunac je osvojen!

Tijekom uspona prema važnom cilju Papi je ponuđen obrok, ali je bio previše zauzet usponom te je popio samo malo čaja. Još jednom pozvan da se vrati natrag pred najtežim i najopasnijim prolazom prema vrhu, rekao je da i tamo gore idu ljudi. Na prigovor da idu mladi ljudi i oni koji ne žive deset godina u Vatikanu, odgovorio je: “Pa zar mi nismo mladi?”.

Došavši do vrha, Papa se približio križu, dotaknuo ga i zagrlio. Izmolio je tri puta Slava Ocu, pa Pokoj vječni i na kraju Kraljice neba. Svi prisutni potpisali su Knjigu vrha, koja je u tom trenutku postala najdragocjenija u Alpama. Na povratku mi je mons. Dziwisz rekao da je prekršio planinarska pravila i potpisao se i u moje ime, jer sam bio odsutan samo zbog gore navedenih “duhovnih” motiva. Po njegovim riječima, i moje je ime trebalo upisati na vrhu Prealbe, a njegov čin bio je za mene oprost za moje nesudjelovanje u usponu.

Prisjećanje na uspon o desetoj obljetnici

Točno na desetu obljetnicu uspona na vrh Prealba, 20. srpnja 1998., tijekom posebne audijencije u Castel Gandolfu, htio sam Papi darovati jednu brončanu statuu. Gledajući je, Papa se prisjetio tog događaja i htio je da ga potanko prepričam. Kada sam mu ispričao o mom uzaludnom pokušaju da ga zaustavim, ukazujući na mons. Dziwisza kao pravog “krivca”, na licu Ivana Pavla II. pojavio se jasan osmijeh. Zamolio me da mu događaj ispričam do kraja, ali kao kroničar, i da prepričam onaj uspon. Ustvrdio je potom da uspinjanje koje je napor, može biti nagrađeno blizinom Duha koji bdije nad nama i blagoslivlja nas odozgo.