Zeleni biseri Hrvatske, emisija HKR-a, vodila vas je u Etno selo Karanac, a naši domaćini bili su Vladimir Škrobo, vlasnik etno-restorana Baranjska kuća i Matej Perkušić, direktor Turističke zajednice Baranja. Razgledali smo jedinstveni seoski muzej "Ulicu zaboravljenog vremena" u kojoj su oživljeni stari zanati u čijim radionicama se izrađuju klompe, lončarski predmeti, bačve, starinski namještaj. Kad vas probudi jutarnja tišina Baranje, a prije tradicionalnog baranjskog doručka možete se uljepšati u brijačnici, ali i dati izraditi tradicijsku nošnju u tkalačkoj radionici. Slanina, čvarci, jaja, sir, jogurt, ajvar, nekoliko vrsta vrste domaćeg pekmeza uz netom pečeni domaći kruh, to je baranjski doručak! Bilo je riječi i o kolačima, vinima, delicijama baranjskog ručka. Popeli smo se i na najviše brdo Baranje, razgledali Kopački rit iz čamca, a pozvani smo i u posjetu svjetski jedinstvenim surducima.
Etno selo Karanac idealno je odredište za sve koji žele doživjeti bogatstvo gastronomske i turističke ponude Baranje. Danas u njemu živi nešto više od tisuću stanovnika, okosnica seoskog gospodarstva je turizam. Karanac je nekada pripadao vlastelinstvu Darda, trećinu njegova područja pokrivali su vinogradi i šume, a mještani su proizvodili izvrsno vino što čine i danas čuvajući i njegujući tradiciju svojih predaka. Povijest Karanca seže još u 14. stoljeće, kada se prvi puta spominje u pisanim dokumentima. Svoj trag ondje su ostavili brojni osvajači, od Mađara preko Turaka do Austrijanaca. Najznačajniji trag za današnji Karanac ostavilo je vrijeme habsburške vladavine. Prvi vlasnik bio je vojskovođa Friedrich von Veterani, no sredinom 18. stoljeća preuzima ga obitelj Esterhazy. Mađarski velikaši danas su mnogima najpoznatiji po torti koja nosi njihovo ime (torta Esterhazy), no na području srednje Europe, pa tako i kod nas, ostavili su značajan povijesni trag. Štoviše, radi se o jednoj od najbogatijih zemljoposjedničkih obitelji onoga vremena, a u Baranji kao podsjetnik na njihovu vladavinu ostao je dvorac u Dardi, od Karanca udaljen 20-ak kilometara. Crkva Sv. Donata biskupa i mučenika, jedan od baranjskih spomenika kulture, nalazi se u središtu Karanca. Crkva je sagrađena daleke 1830. godine, ima dva oltara, oltar Sv. Donata i oltar Bl. Djevice Marije. Od 1917. godine crkva ima orgulje koje su zaštićeno kulturno dobro (izradio ih je Jozsef Angster 1882. godine).
Dok hodate Karancem, za oko će vam ‘zapeti’ tradicionalna arhitektura, izdužene kuće sagrađene oko dvorišta, dugački trijemovi i zidovi oslikani zanimljivim motivima, radi o tradicionalnim panonskim kućama, intenzivno građenima baš u vrijeme austro-ugarske vladavine. Jedna od njih je i obiteljski etno-restoran “Baranjska kuća” vlasnika Vladimira Škroba, koja kroz gastro i enološku ponudu, uređenjem dvorišta, načinom življenja cijelog imanja te smještajnih kapaciteta čuva tradiciju negdašnje Baranje. “Ulica zaboravljenog vremena” seoski muzej kao popratni sadržaj restoranu “Baranjska kuća” u čijem se prostoru i nalazi, sastoji se od ukupno sedam starih ambara u kojima su smještene klomparska, lončarska, stolarska, bačvarska i tkalačka radionica, brijačnica i gostionica “Pod kruškom” koja ima zanimljiv hladnjak koji radi na kocke leda. Sve su radionice u potpunosti opremljene i spremne za rad, te u njima često rade majstori. Zanimljivost Ulice zaboravljenog vremena leži u tome da je paralelna sa ulicom koja je prije gotovo 80 godina nosila ime “Obrtnička ulica”, gdje se nalazilo preko 30 majstora i zanatlija, a među njima i Geza Borbaš koji je 1905. godine napravio prvi kulen, zbog čega je kulen izvorno baranjski proizvod. Cilj Ulice zaboravljenog vremena je prikazati sve zanate koji su ili postaju zaboravljeni, te ih s vremenom ponovno oživjeti. U njoj možete posjetiti i mlin u kojem se melje kukuruzno brašno, kovačevu kuću građenu na tradicionalan baranjski način – blatom i pljevom te ledaru u kojoj se nekada čuvao led s Dunava. Iznad nje se nalazi vidikovac s kojeg se pruža pogled na cijelo selo Karanac, Baranjsku planinu i predivne vinograde.
U “Baranjskoj kući” pripremaju se autohtona jela Baranje prema starim i već pomalo zaboravljenim receptima. Hoćete li odabrati jelo od puževa u umaku od kopriva i pečenog bagremovog cvijeta, grah gulaš u zemljanom loncu ili klasični baranjski specijalitet kao što je fiš paprikaš, čobanac, šaran na rašljama, perkelt od soma s domaćim rezancima, ovisi isključivo o vama. U “Ulici zaboravljenog vremena” oživljena je i tradicija izgradnje zemljanih krušnih peći pa se gostimma “Baranjske kuće” uz sva jela poslužuje isključivo domaći kruh koji se svakodnevno peče u njima, uz otvorenu vatru.
Zanimljiva crtica – U Karancu možete postati i polaznik Akademije blata te naučiti kako se izrađuje cigla na način kako se to nekada izrađivalo, poziv je to vlasnika “Baranjske kuće” Vladimira Škroba.
Da se u Karancu itekako ozbiljno promišlja i radi na turizmu, svjedoče i dva već tradicionalna događanja. Prvi je Etno sajam, koji se održava više puta u godini (za svako godišnje doba zasebno). Gosti imaju mogućnost doživjeti selo kroz izložbe tradicionalnih proizvoda, razgledavanje malog zoološkog vrta, jahanje, tamburašku glazbu ili kušanje domaće hrane.
U studenom ili prosincu u Karancu se održava Čvarak fest. Domaćini organiziraju natjecanje u spravljanju ove popularne delicije. Posjetiteljima pripada uloga degustatora, pa se tako možete odlično zabaviti i usput uvidjeti što razlikuje ‘obični’ čvarak od ‘najboljeg’. Ovaj festival održava se u sklopu zimskog izdanja Etno sajma.
Kao turističku posebnost Baranje Matej Perkušić, ravnatelj TZ Baranja istaknuo je surduke, predivne vinske ulice jedinstvene u svijetu u mjestu Zmajevac, sa specifičnim podrumima s posebnom bojom vrata koji su urezani u les u brdo.
Eko kutak
Kad idemo u kupovinu na tržnicu ili u dućan ponesimo sa sobom i jednu do dvije alternativne (platnene, papirnate, višekratne) vrećice. Ne treba nam 200 komada plastičnih, koliko ih u prosjeku godišnje kupimo ili uzmemo u trgovinama. Proizvodnja i zbrinjavanje pet alternativnih vrećica sigurno je puno manje štetna od proizvodnje i odbacivanja nekoliko stotina plastičnih. Godišnje u prosjeku kupimo oko 200 plastičnih vrećica. Vrijeme je za alternativnu platnenu vrećicu.