Već na početku razgovora dotaknuta je tema duhovnog poziva u obitelji. Na pitanje može li se sinov svećenički poziv nazvati „malim božićnim čudom“, Brigita odgovara vrlo oprezno.

Ne usuđuje se olako rabiti riječ čudo jer, kako kaže, „čuda su neprestano oko nas – već to što dišemo, živimo i razgovaramo o Božiću“. Božji poziv, naglašava, nije samo poziv budućem svećeniku, nego i cijeloj obitelji. „Gospodin nas je pripremao godinama“, svjedoči Brigita u emisiji Zašto vjerujem.

Svećeničko i đakonsko ređenje (fr. Mislav Peček, mons. Roko Glasnović i fr. Karlo Luka Kvesić) / Foto: Angelina Tadić

Više je puta bila u bazilici svetog Pavla izvan zidina, gdje se nalazi križ s kojega je, prema predaji, Isus govorio svetoj Brigiti. Molitve sv. Brigite za nju su, svjedoči, „mali izazov“: „Nije to lako… pokušavala sam više puta.“

Kao urednica Biblioteke Stella Maris, Brigita se osvrnula na svoje izdavačke početke.

Prvu knjigu objavila je još 1987. godine, u vrijeme komunizma, kada je privatno izdavaštvo bilo otežano.

Radilo se o knjizi „Povratak je sutra“, koja tematizira iskustvo kliničke smrti.

Jednostavno sam iznutra znala da ću je, bez obzira što nikada prije nisam izdavala knjige i nisam znala postupak, prevesti i objaviti.

Knjiga se tada prodala u 6 tisuća primjeraka diljem tadašnje Jugoslavije.

Nakon ratnih godina provedenih u Dubrovniku s malom djecom, 2002. godine ponovno se snažnije uključuje u izdavaštvo. Sudjelovala je u pokretanju časopisa te je bila njegova urednica kroz 30 brojeva, zajedno s ekipom suradnika, među kojima je bila Ružica Šimić, Sonja Tomić i drugi.

No, u jednom je trenutku morala stati. „Znala sam da je tada, još uz posao u školi, važnije biti majka“, ističe.

Godine 2010. donosi odluku o pokretanju vlastite izdavačke kuće. Prvi naslov bio je „Duhovni boj – osam glavnih strasti“ Ivana Kasijana, koji je i danas jedan od najprodavanijih naslova Biblioteke Stella Maris.

Fr. Mislav Peček predvodi proslavu župne svetkovine u zeničkom naselju Klopče / Foto: D. Topić

Prije konačne odluke zatražila je savjet i molitvu fra Marčelića. Njegove riječi duboko su joj se urezale:

Ako je to od Gospodina, On će se brinuti za novce. Ako je to evangelizacija, to je na Njemu.

Nakon petnaest godina može posvjedočiti da se knjige, uglavnom usmenom predajom, i dalje prodaju. Do danas je objavljeno više od trideset naslova.

Posebno ju je dirnulo svjedočanstvo čovjeka koji je, nakon pročitane knjige, odustao od samoubojstva. „Nikada ne znamo kako će ono što radimo djelovati na druge ljude“, kaže.

Drugi naslov koji ističe jest „Pustinja“, knjiga o samoći i susretu s Bogom u „pustinji“ svakodnevice – bilo u obitelji, samostanu ili na poslu.

„Uvijek smo na neki način sami. Važno je susresti Boga i nositi Ga u toj pustinji.“

Na pitanje tko je danas za nju Bog, odgovara da se ne sjeća trenutka u kojem nije vjerovala. Njezina nona vodila ju je po dubrovačkim crkvama i tako u njoj oblikovala svijest o Božjoj prisutnosti.

„Bog ljubi bez obzira što je sa mnom. Sve zna. Sveprisutan je“, govori, dodajući kako je vjera nezasluženi dar.

No, ključno je pitanje – kome vjerujemo?

Mogu vjerovati sebi, ljudima, Zlome ili Bogu. To se pokazuje u svakidašnjim trenucima, u mojim postupcima.

Vjeru opisuje kao „spiralu gore-dolje“, usporedivu s ljestvama – penjemo se, padamo, vraćamo se po ispovijedi i ponovno ustajemo. U kušnjama se oslanja na Božju riječ da neće doći kušnja veća od onoga što može podnijeti. Naučila je živjeti dan po dan.

„Za svaki dan dobit ću onoliko snage koliko mi je potrebno.“

Zamišljen pogled / Foto: Canva

Trpljenje je dio života, ali vjeruje da je usmjereno prema nekom dobru.

Vjeru hrani čitanjem, makar i kratkih ulomaka, te Isusovom molitvom koja joj se, kako kaže, ponekad sama od sebe počne vraćati dok hoda ulicom. Krunicu prikazuje za druge, doživljavajući je kao „ruku pruženu Majci Božjoj“.

Naglašava da je molitva proces, ali i proces raspada – stare se slike ruše kako bi Bog gradio novo.

Govoreći o planovima, ističe kako su naši planovi „iz žablje perspektive“. „Treba gledati iz one više. Mi planiramo, ali Gospodin vrši svoju volju.“ Potrebno je pronaći ravnotežu između kontrole i predanja. S godinama joj je sve važnije jednostavno biti u Božjoj prisutnosti.

Sinov svećenički poziv doživljava kao „nezasluženu milost“ i otajstvo pred kojim ostaje bez riječi. Susreti s drugim majkama svećenika potvrđuju isto iskustvo. Podsjećaju jedna drugu da treba, poput Marije, ustrajati i pod križem.

Jedan svećenik je rekao da je majka jednog svećenika, majka svim svećenicima. Nešto se u srcu rastvori Bogu, to nema veze s mojom željom, to Bog čini.

Na pitanje ide li mama kod sina svećenika na ispovijed, s osmijehom odgovara, „ako je potrebno u smrtnom času da“.

„To vam je isprepleteno služenje, a iza svega je Gospodin koji to bira… On (Mislav) je mogao vidjeti tu, mogu reći, živu vjeru koja je dar, ali on je trebao dogovoriti na svoj poziv, a ja isto tako na svoj. To je poziv svakoga od nas“.

Danas, kaže, uči „pobožnost susreta“ – jednostavnost i otvorenost da je Bog mijenja. U trenutcima rata u Dubrovniku, dok su padale granate, molitva je bila vapaj iz nemoći. Danas manje traži čuda, a više nastoji prepustiti se Božjem vodstvu.

Na kraju izdvaja snažno svjedočanstvo Josipa Milkovića.

U njegovoj hrabrosti i vjeri usred teškog trpljenja vidi potvrdu da Bog ne napušta čovjeka.

„Važno je da svatko od nas bude malo svjetlo“, zaključuje Brigita. „Tada će tame biti manje.“