U redu mise nakon pokajničkog čina pjevamo ili recitiramo Gospodine, smiluj se. Ponekad, osobito u božićno vrijeme koristimo Kyrie Eleison, odnosno Kriste Eleison, a red mise ovo naziva Zazivi Kristu. Koje je porijeklo ovog liturgijskog zaziva?

“Porijeklo ovih zaziva nije do kraja razjašnjeno. Postoje tri teorije o nastanku ovih triju zaziva u redu mise. Ono što se iz svih tih povijesnih izvora može zaključiti jest činjenica kako ovi zazivi u početku nisu imali svoj pokornički karakter kao danas. Ovi zazivi su ostaci sveopće molitve za potrebe cijele Crkve koju je sastavio papa Gelazije”, rekao je.

“Ako se osvrnemo na istočnu liturgiju, točnije liturgiju sv. Ivana Zlatoustog, na početku bogoslužja se susrećemo s molitvenim litanijskim zazivima, gdje narod ne odgovora Kyrie Eleison ili Gospodine, smiluj se, nego Gospodine, pomiluj. Ta tri zaziva Gospodinu treba tumačiti, ne u pokorničkom vidu, nego da nas Gospodin čuje i usliši”, kazao je.

Prva teorija

Do šestog stoljeća molitva vjernika nije zauzimala mjesto kao danas nakon Evanđelja, nego na početku bogoslužja. Svećenik ili đakon zapjevali bi neki zaziv za Crkvu, svijet, papu, biskupe, svećenike ili za potrebe pokojne osobe, a narod bi odgovarao Kyrie Eleison ili Kriste Eleison odnosno Gospodine ili Kriste, smiluj se. S vremenom su se ovi molitveni zazivi izgubili i ostali su samo zazivi kada je narod odgovarao: Kyrie/Kriste Eleison.

Druga teorija

U posebnim liturgijama bila je predviđena procesija i za vrijeme te procesije pjevale su se litanije svih svetih, a koje su završavale s pjevanjem trostrukog zaziva Gospodine, smiluj se.

Treća teorija

Ovu praksu pjevanja litanija nalazimo i za vrijeme procesije koju bi papa zajedno s neokrštenicima pjevao kada su se kretali od krstionice do crkve. Kad bi Papa došao do oltara, zapjevao bi se trostruki zaziv Gospodine, smiluj se. Papa bi poljubio oltar i misa bi započela s pjevanjem Slave.

Zašto trostruki zaziv? Prvi i treći je Gospodine, smiluj se, a drugi je Kriste, smiluj se.

“Uzimajući obzir same korijene ovog zaziva, iz Bizantske liturgije, zaziv Kyrios ili Kriste odnosi se na osobu Isusa Krista. Kada dođemo do božićnog vremena, onda se isključivo pjeva Kyrie Eleison, odnosno Kriste Eleison, dok se u vremenu kroz godinu, svetkovinama pjeva Gospodine, smiluj se“, naglasio je vlč. Hačko

Koje je karakteristika božićnog doba i tog grčkog zaziva Kyrie, odnosno Kriste?

“Ovdje bih rekao da je možda tu za autora, ovog božićnog Kyrie Eleison, moglo biti i nadahnuće. Jedna rubrika koju nalazimo (doduše jest da se radi o Drugom vatikanskom saboru iako je Kriste Eleison nastala puno prije Drugog vatikanskog sabora, negdje oko 19. stoljeća) u Rimskom misalu dala je mogućnost da se ti zazivi Gospodine, smiluj se prošire i da te molitvene zazive moli čak i netko od dugih službenika koji ne mora biti svećenik ili biskup. Ponekad možemo čuti: Gospodine koji si pozvan izliječiti srca slomljena, smiluj se; Kriste koji si došao pozvati grešnike; Gospodin koji sjediš s desna Ocu... To su ti prošireni zazivi”, istaknuo je.

“Vjerujem da je taj prošireni naziv bio inspiracija za autora u 19. stoljeću. Neki kažu da je taj zaziv, ta pjesma Kyrie Eleison nastao na području Međimurja. Tako da nije greška i to pjevati jer zapravo čuva liturgijski tekst koji je propisan. Dakle ne mijenja ga, nego ga se samo malo proširuje”, rekao je.

Kada se u sklopu mise slave i druga slavlja, krštenje, vjenčanje, služba časove i slično, Gospodine, smiluj se ispušta se zajedno sa pokajničkim činom. Zašto je to tako?

“Zanimljivo je napomenuti da se ne ispušta samo tada. Možemo se prisjetiti recimo Čiste Srijede ili pak Cvjetnice, raznih ophoda, procesija ili pak škropljenja. Dakle, kad to sve prethodi pokajničkom činu, pokajnički čin se izostavlja jer tu slijedimo onu preporuku Drugog vatikanskog sabora da se ono što se duplicira više ne duplicira, nego se smanji samo na jedan čin, da nemamo dva puta pokornički čin jer svaka ta ulazna procesija ili recimo ako molimo Časoslov, onda ti psalmi i ulazna procesija imaju i taj pokornički karakter. Baš zbog tog svog pokorničkog karaktera se izostavlja pokajnički čin i tu trebamo imati na umu i ono na što nas upozorava opća uredba Rimskog misala kako odrješenje u pokajničkom činu na misi nema učinak sakramenta pokore”, rekao je.

Uz molitvu Ispovijedam se imamo jednu gestu kod onoga dijela kada kažemo: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Tu dolazi do udaranja u prsa. Još imamo u misi jedan takav trenutak prije pričesti: Gospodine, nisam dostojan… Što znači to udaranje u prsa, kako se uopće ta gesta našla u liturgiji?

“Poznato je kod molitve ispovijedam se, kada svećenik izgovara riječi prve euharistijske molitve: i nama svojim grešnim slugama, da se onda svećenik udara u prsa. To su jedina dva puta u misi kad bi se zapravo trebali udariti u svoja prsa. Porijeklo molitve Confiteor nalazimo u monaškim zajednicama. Monasi su izražavali žaljenje za počinjeni grijeh ne samo pred zajednicom, nego i pred Bogom, a oni su imali u temeljima riječi iz Matejeva evanđelja: Prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe. Ostavi dar ondje pred žrtvenikom idi i najprije se izmiri s bratom, a onda prinesi dar. Evo, to je nekako u temelju tog Confiteora i zato je on baš na početku svete mise”, kazao je.

“Što se tiče geste udaranja u prsa, to je već gesta koja je prisutna i u Bibliji. Podsjećam na retke iz Lukinog evanđelja kad čitamo izvještaj o Isusovoj muci: I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor, dakle na raspeće ,vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa. Shvatili su što se dogodilo. Bilo im je žao. Dakle, ta je već gesta i tu poznata”, istaknuo je.

“A što se tiče liturgijskih izvora, tijekom 12. stoljeća, ova gesta u nekim liturgijama još nije poznata. Prvi put vidimo da je negdje propisana i to u misalu Pija V., govorimo o Tridentskom saboru, koji onda propisuje da, dok se moli taj dio moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, da se desnom rukom tri puta udara u prsa, a lijeva ruka se nalazi ispod prsiju”, zaključio je.

Mr. sc. Tomislav Hačko / Foto: Filip Vukina

Vlč. mr. sc. Tomislav Hačko liturgičar je, vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije, te pročelnik Tiskovnog ureda Nadbiskupije.

Emisija “Što se događa u svetoj misi”  emitira se u programu HKR-a nedjeljom u 7:30. Cijelu emisiju možete poslušati ovdje: