Dio iz tumačenja svete mise pod nazivom Liturgijska glazba, a vezano uz Službu riječi, prenosimo u cijelosti:

Ovo je tema oko koje se znaju lomiti koplja, što samo pokazuje koliko je nama ljudima glazba važna. Ona nije neki dodatak ili ukras na misi koji je tu zato da nam liturgija bude ugodnija. Glazba je sastavni dio ljudskog života i od pamtivijeka se njome služimo da bismo izrazili ono nevidljivo. Stoga je oduvijek bila dio bogoslužja svih vrsta, jer na ovome svijetu ne postoji ništa drugo toliko snažno što nas u tren oka može odvući od vidljivog svijeta i odvesti u neka druga prostranstva.

Znalo mi se dogoditi da neka pjesma na misi započne tonovima koji bi me u mislima prenijeli iz crkve u noćni klub

Zato glazba i jest toliko popularna u svim kulturama: čovjek zna da materijalni svijet nije njegova konačna domovina i želi ga nadići. Nažalost, u raspravama oko toga što treba pjevati na misi često se polazi od „ritualističkih“ argumenata („Ovo je odobreno i propisano pa se samo to smije“) ili od „duhovnjačkih“ argumenata („Ova me pjesma približava Bogu“).

Glazba, kao i svi drugi simboli u misi, ima ulogu komunicirati onu nevidljivu stvarnost koju misa uprisutnjuje. Postoji puno predivnih skladbi koje nas uvode u neko mistično iskustvo, ali ne u iskustvo onog otajstva koje se upravo odvija. Za vrijeme pričesti ne možemo pjevati „Klanjam ti se smjerno” jer se mi tada Bogu ne klanjamo, nego ga jedemo. Pjesme trebaju uvoditi u otajstvo, a ne obrađivati neku proizvoljnu duhovnu temu, koliko god ona možda bila važna.

Kada znamo ove principe, tada sve dvojbe oko sviranja gitare i drugih instrumenata na misi postaju suvišne

Također, ako imamo na umu da pojam svetog označava nešto odvojeno od svakodnevice, o čemu smo govorili u prethodnom članku, onda je jasno da bi i liturgijske pjesme trebale biti odvojene od ostalih, skladane isključivo i samo za liturgijske potrebe. Znalo mi se dogoditi da neka pjesma na misi započne tonovima koji bi me u mislima prenijeli iz crkve u noćni klub. To se ne smije događati. Također, nekoliko sam puta doživio da se za vrijeme pričesti na orguljama izvodi predivna skladba iz filma „Misija“, „Gabrijelova oboa“. To je jedna od najljepših melodija koje sam ikad čuo: od prvog me takta osvoji ljepotom i smirenošću i već se vidim kako lebdim iznad idiličnih krajolika Amazonije, čiji ugođaj ona pokušava dočarati. No to nije uloga liturgijske glazbe! Sličan problem imamo i u slučajevima kada se „Aleluja“ pjeva na melodiju istoimene pjesme Leonarda Cohena. „Aleluja“ bi nas trebala uvesti u Božju riječ, a ne na terasu Davidove palače. Na svjetovnom nam području takve stvari ne padaju na pamet: primjerice, da na svadbi pjevamo „Otiš’o je otac moj polako”. Ta pjesma nije prikladna ni za sprovode, jer je i u tom slavlju u središtu Krist i njegova pobjeda nad smrću, a ne oplakivanje pokojnika.

Valja voditi računa i o tome da glazbom ne treba previše podilaziti ljudima i njihovim ukusima

Zato su gregorijanski korali bili toliko uspješni: Crkva je razvila poseban način pjevanja koji se upotrebljavao isključivo u liturgiji. Duhovnu glazbu ne smijemo stvarati po uzoru na svjetovnu kako bi je ljudi voljeli, već tako da ona ispunjava svoju svrhu uvodeći nas u nevidljivu stvarnost s kojom se susrećemo u liturgiji. Kada znamo ove principe, tada sve dvojbe oko sviranja gitare i drugih instrumenata na misi postaju suvišne. Ako ih možemo uklopiti u skladbu na način koji zadovoljava sve rečeno, onda je to prihvatljivo, a ako ne možemo, onda nije. To vrijedi za svaki instrument, bez iznimke. Znao sam ponekad na misi čuti i disonantne orguljaške skladbe, od kojih bih dobivao grčeve u želucu. Naposljetku, valja voditi računa i o tome da glazbom ne treba previše podilaziti ljudima i njihovim ukusima. Glazba bi trebala biti čovjekov autentičan izraz, no ljudi često nisu autentični: nisu svoji jer se prepuštaju raznim utjecajima. Stoga ih treba odgajati da razumiju liturgijsku glazbu.