Miro Gavran nam je i obrazložio ‘zašto je lijepo vjerovati’: Čovjek se osjeća sretniji, ispunjeniji, smireniji. Čovjek koji vjeruje kao da na drugi način gleda na svoje prijatelje, na ono što mu se događa.

Čovjek koji vjeruje lakše prolazi kroz neke krize, ima oslonac u svakom trenutku i čovjek koji vjeruje, mislim, da je veseliji i sretniji od onoga koji ne vjeruje. I nastavlja:

“To je poziv. To čovjek osjeti ili ne osjeti. To je, ipak, neka vrsta milosti, blagoslova. Mi svi koji povjerujemo zahvalni smo na tom daru. Sretni smo kada vidimo da su i drugi povjerovali, a nesretni kada vidimo prijatelje, bliske osobe, koji nemaju oslonac u vjeri”, objasnio je Gavran i napomenuo kako u biti tada imamo želju da im to nekako priopćimo:

Zato što je to lijepo. Zato što je to istinito. Zato što je to ispunjavajuće. I ako nađemo način da im se približimo, da oni to ne osjete kao neko dociranje, onda smo sretni.

Kod mene je došlo do zasićenja s onim stilom života koji sam do tada živio i osjećaja praznine te da je život ipak nešto više nego samo ovo površinsko

Ako ne nađemo način da to iskažemo riječima, onda nam se čini, možda, da je najbolje da oni kroz naš život i primjer osjete ‘zašto smo mi sretni i ispunjeni’.

To je možda čak i najbolji način širenja vjere – naglašava sugovornik Hrvatske katoličke mreže – jer samo verbalno reći nekome što nam znači vjera u Boga nije isto kao kad on tebe vidi kakav si, kako se odnosiš prema drugima, prema obitelji i kolegama na poslu.

“Mislim da to puno više može potaknuti nekoga da kaže: ‘Aha, i taj čovek znači vjeruje. Pa, idem i ja vidjeti što to njega dodiruje’.

Tada taj poseže za Biblijom do nekih drugih knjiga koje su nadahnute ili njom ili ljudima koji govore o svojim duhovnim traženjima.”

Na upit ‘koliko je Bog velik’ Miro Gavran je dao ovakav odgovor: “Nemjerljivo je velik. On je svugdje i u svemu i on je jedna velika tajna jer – kako se kaže – Boga nitko nikada ne vidje.

I to je divno. Da ga vidimo, sveo bi se na našu dimenziju. Ne bi bio ono što je, a ja mislim kako je predivno da život ostaje tajna i onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju i onima koji su nešto između, pa se zovu agnosticima, i u traženjima su.”

Gavran smatra sljedeće: Nije slučajno da su nam neke stvari skrivene. Nisu nam dane da ih znamo vjerojatno zato da bi i misterij života bio veći, da bi smo mi možda imali razlog više da idemo kroz život tražeći ono uzvišeno, jer kad bi to uzvišeno našli odmah na početku života pitanje je bi li imali više smisao ići dalje.

Sve je jako lijepo posloženo, a na nama je da se odlučimo kojim ćemo putem krenuti. Čak ako i odbacimo ovo gledanje vjerničko, teološko, mi možemo na jednoj drugoj razini reći hoćemo li se odlučiti za dobro ili za zlo.

Vidimo da postoje ljudi koji su se odlučili za dobro, njih neki teolozi nazivaju ‘anonimnim vjernicima’ i to su oni koji po svemu žive ‘Deset božjih zapovjedi’ ali objektivno nisu praktični vjernici, no čine dobro i poštuju one najuzvišenije zakone koje nam je Mojsije prenio u jednom trenutku.

U tom kontekstu iznosi da cijela teologija, Stari i Novi zavjet mogu stati na dvije stranice knjige. Ne misli da je to danas dano samo nekim velikim ljudima i intelektualcima, onima koji puno čitaju.

Na jednoj stranici bi – prema sugovorniku HKR-ove emisije “Zašto vjerujem” – bile starozavjetne zapovijedi Božje, a na drugoj praštanje i milosrđe, ono što nam je Isus Krist donio s Novim zavjetom.

Ali – nastavio je isto tako – budući da smo mi i iracionalna bića, i želimo nekad sve ono što se s nama zbiva racionalizirati, onda dobro dođu i one knjige koje nazivamo duhovnom, kršćanskom literaturom i poticajnom literaturom, nekada i iz drugih religija, koja nas može potaknuti i usmjeriti na kršćanstvo, kao što je to uostalom i bio slučaj s ovim našim proslavljenim književnikom i spisateljem čija se kazališna djela danas izvode gotovo u svim dijelovima svijeta i na svim kontinentima.

Njegov umjetnički uspjeh traje u kontinuitetu 30-tak godina. Vijesti o premijerama Gavranovih djela neprestano nam pristižu na ponos hrvatskoga roda odasvud, a početkom listopada održan je eto i jubilarni 10. Gavran Fest u Pragu koji se prije toga održavao, pa i selio iz Slovačke, preko Poljske do najnovije Češke.

Raduje ga jer vidi da ono što radi dopire do ljudi. Tu su i nova izdanja nekih knjiga, a ista je situacija i s onim njegovim djelima koja nose duhovne poruke.

O obraćenju u proljeću 1999. godine kaže: Ništa ovo po svojoj pameti ne bih mogao napraviti, bez pomoći odozgo, tu dilema nema. Mogu biti iskren, neke stvari koje su mi se dogodile, u ovom profesionalnom smislu, premašila su moja očekivanja i želje.

Većina ljudi, uz to, obraćenje doživi nakon neke velike krize, bolesti, psihičkog loma. Kod HKM-ovog gosta nije ništa bilo od toga. Tada je bio – kako kaže – u nekim zrelim godinama, imao je 39.

“Kod mene je došlo do zasićenja s onim stilom života koji sam do tada živio i osjećaja praznine te da je život ipak nešto više nego samo ovo površinsko. I, doista, u jednom trenu sam osjetio da tako dalje ne ide, te odjednom pojavila se ta neka želja, taj neki dodir, za duhovnim, za onim što je naše kršćanstvo, onim što me je ispunilo i mirom i nekakvim nadahnućem.”

“Odjednom” – nastavlja se prisjećati – “sve se posložilo”, uz osjećaj punine života i odgovora na pitanja života, smrti, svega što se svatko drugi isto tako pita.

Sve to mu je pomoglo da se na drugi način odnosi prema poslu, ljudima s kojima je bio okružen, neke prioritete je posložio, a stiglo je i nadahnuće, određena radost, pa je nakon vrlo ozbiljnih knjiga – npr. Biblijske trilogije (“Judita”, “Krstitelj” i “Poncije Pilat”) – počeo pisati sve više komedije, jer smatra da čovjek koji se raduje životu, želi tu radost i s drugima podijeliti.

“Najozbiljnije teme se mogu i kroz humor opisati, a da nije to tek banalno pričanje viceva”, poručuje Miro Gavran, romanopisac, pripovjedač i pisac za djecu, koji je za Hrvatski katoliči radio i emisiju “Zašto vjerujem” odgovorio i na iduća pitanja:

Što sve činimo svojim odlaskom na svetu misu? Koji biblijski motiv ga već duže vrijeme provocira na pisanje nove knjige? Gdje u životu prepoznaje sve ‘pomoć odozgor’? Koliko mu je značajna crkva župe Sv. Martina u Malome Lošinju i što neočekivanoga ima za reći o deklariranim ateistima?

Snimka razgovora je u nastavku priložena: