Bila sam vrlo naporna ljudima – prisjeća se Hajdi Begović – da je to bilo prestrašno i dugo je trebalo proći dok nisam konačno dobila ispravnu sliku Boga. Išlo je to od nekog straha, do krivnje pa do slike o Bogu da je on ‘kao bankomat’ te će mi samo ispunjavati želje.

“Tek danas nakon šest godina zapravo shvaćam da je život i patnja i i problemi; da nije sve ružičasto. Ali sada kada imam Boga, sve što mogu pred Njega stavljam i donosim, jer pomaže u svakodnevnom životu na jedan potpuno novi način i na potpuno novi način zbog toga gledam na ljude danas; drugačije na situacije, na obitelj, na vrijednosti životne i na sve drugo”, ističe HKM-ova sugovornica preteča današnjih influenserica koja je u svojim danima vrlo udaljenima od Boga i tulumarila s glavnim facama u glavnome gradu ti organizirala tulume za njih, a s obraćenjem je bila ‘prvo lice’ 1. Hoda za život u Zagrebu 2017. godine.

Ispovijedi sam se jako jako bojala. Imala sam takav jedan strah i averziju na to da ja moram nekome nešto govoriti o sebi

Nama je, pak, bilo vrijedno vratiti je sjećanjima na one prijelomne dane prije šest godina kada je ‘savla’ postala ‘pavla’.

Priznaje: Ispovijedi sam se jako jako bojala. Imala sam takav jedan strah i averziju na to da ja moram nekome nešto govoriti o sebi. Stoga sam sama sebi složila nekakvu svoju vjeru. Nije to značilo: ‘Što će meni crkva!’ Išla je na mise ali se s Bogom sama dogovarala oko svojih grijeha.

“I, zapravo, taj odlazak na tu moju prvu pravu ispovijed nakon puno godina, a sve samo da bi ispunila obećanje svome djetetu, bila je takva muka i takva pokora. Nezaustavljivo sam plakala od trenutka kada sam zaključila da bi ja sada to obećanje konačno trebala ispuniti svome sinu koji je tada imao deset godina.”

Mogla bih otići na Trg bana Jelačića i vikati da me Isus oslobodio i spasio i da me ljubi stvarno

Zamolio ju je da ode na sakrament pomirenja prije Božića i za kojeg treba dodati da poslije obraćenja nije ni pomišljala na Badnjak ‘hodočastiti’ čitav dan od kafića do kafića, što je bilo prije pravilo, već je svoju obitelj željela okupiti oko zajedničkog stola u miru kuće i doma.

Ne sjeća se koliko je maramica za plakanje potrošila ali zna da je neprestano plakala – od centra Zagreba, Teslinom, preko Tkalčićeve do franjevaca na Kaptolu. Bila je to ogromna bol u srcu i u isto vrijeme borba “taj rat koji se vodio da ne dođem do te ispovijedi”.

“To riječima ja ne mogu opisati. Bila je to bol iznutra i izvana, mučnina, borila sam se da ne odem opet na Kamenita vrata i da se kao inače sama dogovorim s Gospodinom i riješim tako svoje grijehe.”

Kada je ušla u samostansku crkvu prvo ju je dočekao veliki red, redovi za ispovijed. Čudila se što ti ljudi rade tamo u jedan sat popodne. “Nije mi ništa bilo jasno. Ono, kaj je s ovima? Bilo mi je to sve jako čudno, no počela sam opet glasno ridati, a ljudi su se normalno okretali prema meni te mi ništa nije bilo jasno.”

I onda kad sam ušla u tu ispovjedaonicu – nastavlja u istome duhu Hajdi Begović – plakala sam i dalje i kroz plač govorila. Rekla sam tom mladom fratru da ništa ne znam. Kako to uopće funkcionira? Ne znam što ću reći? Ništa ne znam, bila je Hajdi potpuno zbunjena.

Vjerujem da Bog stvarno ima svoj plan za svakoga i da uistinu postoji razloga zašto sam morala kroz sve te svoje nevolje proći

Svećenik ju je polako vodio kroz ispovijed. Ispovjedila se i na kraju se onako našalio kao: ‘Pa, gusko jedna, nije to ništa tako strašno. On, Gospodin, te sad doveo dovde i nadam se da ćeš ovim putem krenuti, nastaviti’.

Izašla je iz ispovjedaonice, pomolila se, otišla još jedanput na Kamenita vrata, tamo se još jedanput isplakala “i, evo, otada krenula sam ovim lijepim putem”, ističe ponosno.

“Vjerujem da Bog stvarno ima svoj plan za svakoga od nas i da uistinu postoji razloga zašto sam morala kroz sve te svoje nevolje proći. Možda  danas zato mogu nekome pomoći i mogu shvatiti lakše.”

Hajdi Begović bi danas – odlučnoj kaže – mogla otići na Trg bana Jelačića i vikati jasno i glasno “da me Isus oslobodio i spasio i da me ljubi stvarno – taj žar u srcu i tu želju da svi upoznaju Gospodina”.

Do dana današnjeg ništa se po tom pitanju nije promijenilo.

Dapače – nastavlja ona – svakim danom je to sve jače te mislim da sve više mogu i argumentirano ljudima govoriti kad me pitaju o mojoj kršćanskoj vjeri. No, posebno je fascinira njezin prijatelj Gigi Plećaš, trener, preko koga se i obratila. On nikada nije spominjao Boga. Nikada. Ni o Crkvi nije s njom razgovarao, a preko njega je došla do Krista.

Stoga kaže: Moram uvijek biti mudri i moramo znati gdje, kada i kako govoriti o vjeri, te ostaviti Bogu da učini ono zadnje.

“Gospodina ne možemo na ništa prisiliti, inače nikoga na ništa ne možemo prisiliti, ali možemo posvjedočiti svojim životom, svojom radošću i prihvaćanjem patnje u svom životu”, rekla je Hajdi Begović u korizmenom duhu, uz napomenu da je njezin prijatelj Gigi samo nju doveo u Molitvenu zajednicu ‘Srce Isusovo’ da bi zatim Hajdi dovela stotine drugih i vratila nazad Bogu.

I o tome i svemu drugome govorila je još za emisiju ‘Zašto vjerujem’ Hrvatskog katoličkog radija. Saznali smo odgovore na pitanja:

Po kojem svecu je dobila ime? Kako bi izgledala Hrvatska da nema zajednice ‘Srce Isusovo’? Što joj je ostalo nezaboravno s 1. ‘Hoda za život’ kojeg je organizirala s prijateljima u Zagrebu?

Ima li u dvorani za treniranje tajlandskog boksa prostora za Boga? Zašto je prije pet godina organizirala WhatsApp grupu ‘Ljubav je velikodušna’? Što tek danas o svojoj vjeri shvaća? Kako sada gleda na tuđa obraćenja i zašto joj je u Bibliji važan ‘kamen’?

Snimka je u nastavku: