Budi dio naše mreže

Alemka Markotić: Ne znam kako bih se u okupiranom Sarajevu bez vjere usudila izaći na ulicu

„Ne samo da sam čula kako 'Gospodin piše ravno i po krivim crtama', nego sam doživjela i doživljavam i dalje”, poručuje dr. Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti 'Dr. Fran Mihaljević', sugovornica Hrvatske katoličke mreže.

/ anh

Dovoljno dugo živim – kaže dr. Alemmka Markotić, specijalist infektolog- da sam te njegove crte uspjela vidjeti. Pitanje je: Koliko mi se svidio taj rukopis? No, trebate proći određeno faze života i zrelosti da shvatite zašto ste ljuti, zašto su te crte krivudave, oštre, meni nejasne – priznaje – da u konačnici shvatite kako su to ustvari bile prave crte koja mi, istina, nismo razumjeli ali smo naknadno shvatili da je to bilo za naše dobro.

Dragi, Bože daj mi da se vidimo onim očima kojima me Ti vidiš

Priznaje, isto tako, da mi ovaj svijet ne možemo napraviti ni blizu nečega što bi bio ‘raj’, no možemo ga napraviti boljim – na onaj toliko poznati način – kada bi svatko krenuo od sebe i pokušao malo biti bolji prema onome svome bližnjemu.

Postali smo nekako grubi i jako nepovjerljivi prema drugima, primjećuje gošća HKR-ove emisije ‘Zašto vjerujem’. Stalno upiremo prstom u drugog, a rijetko stanemo i pokušamo vidjeti kakvi smo mi.

Nedavno je u propovijedi od jednog mladog svećenika čula: Jako je dobro svaki dan reći: ‘Dragi, Bože daj mi da se vidimo onim očima kojima me Ti vidiš.’ Od tog polazišta bi trebali krenuti ususret drugome.

Ne razumije ni sljedeće: Zašto smo u hrvatskom društvu svi toliko na neki način ljuti i bijesni. Ništa ne valja. Možda su dijelom i mediji krivi jer diktiraju takvo ozračje, dodaje dr. Markotić, te nastavlja:

Trebalo bi stati i priupitati se: Što ja mogu učiniti? Koji je moj mogući doprinos? Kao da se čeka neka drugi odradi moje obveze, ja ću uživati, a on će biti opet kriv ako nešto ne valja. Možda je tako bilo u komunizmu. Danas to više ne smije biti. Ne smijemo takvo što dozvoliti.

Razmišljanje da bi se bolje vidjeli kada bi se gledali Božjim očima dodatno je objasnila: Mi se svi zovemo ‘djeca Božja’ te – iako osobno nema djece – vidi roditelje da ama baš sve oproste svojoj djeci. I kada je dobro i kada je loše, vole ga na isti način.

Ravnateljica zagrebačke Klinike za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’ za Hrvatski katolički radio se prisjetila i svoga posjeta Jeruzalemu prije par godina i razgovora s kolegom znanstvenikom.

„Iznenadio se jer sam izrazila želju jedno poslije podne obići mjesta po kojima je hodao Isus i Marija. Rekla sam da sam vjernik i da mi je poseban užitak biti u Jeruzalemu. On je Židov, ali nevjernik. Čudio se kako možeš biti vjernik, a znanstvenik na što sam mu uzvratila: Kako ti možeš biti nevjernik, a znanstvenik?”

Uvijek znam reći pacijentu: pola je u vama, pola je u meni, a ostalo u dragom Bogu

Tu je istaknula: Ja u svemu osjećam i vidim prisutnost Boga, njegovu veličinu, i kao liječnik i kao znanstvenik. Iz konteksta te dvije perspektive razjasnila je: Ljudski organizam je toliko kompliciran, toliko savršen i izgrađen od cijelog niza različitih mehanizama molekula, svega, te to sve na neki način treba funkcionira dok postoji zdravlje. Onog trenutka kad se pojavi bolest, liječnici pomognu u masu slučajeva zahvaljujući modernoj medicini i tehnologiji.

Kroz sve te mehanizme načina kako pomoći doživljavaju i razinu tog Savršenstva koje gledaju s one strane medicine.

„Uvijek znam reći pacijentu: pola je u vama, pola je u meni, a ostalo u dragom Bogu.” Kaže, u tom smislu, da liječnici puno puta vide kako su učinili sve, isto što i drugim pacijentima s takvim stanjem, pa jedni prežive, a drugi ne.

Postoji netko – zaključila je stoga – tko ipak nešto tu određuje i nama pomogne da izliječimo čovjeka za kojeg mislimo da nema nikakve šanse preživjeti, a pokušavam sve učiniti da mu pomognemo.

Nema slučajnoga, kaže stoga dr. Markešić, ništa se ne odvija mimo tog – kako se izrazila – ‘centralnog upravljanja’:

„Svakodnevno imam i neke svoje teškoće gdje kad god se prepustim i kažem ‘u redu Bože, ja bih to htjela, ali ti ćeš učiniti ono što misliš da je za mene najbolje’, tad i bude najbolje.”

Ovdje je nadovezala svoje iskustvo boravka u Sarajevu, dvije godine, za vrijem srpskog agresorskog rata:

Ja u svom svakodnevnom životu doživljavam Boga stalno, ne možete to nekome objasniti koji nije otvoren

„U Sarajevo me doista vjera nosila. Jednostavno, ne znam kako bih se bez nje usudila izaći na ulicu gdje su me svaki dan gađali snajperima, gdje su oko mene padale granate i gdje smo preživjeli i glad i hladnoću. To ne bi bilo moguće da nisam vjernik.”

Čak je dr. Alemka Markotić, iza svega, i zahvalna Bogu na tom iskustvu koje ne bi voljela ponoviti ali stekla je određenu zrelost, određeno povjerenje u Boga, kad mu predaš život i on ti ga vrati natrag.

„To je nešto veliko. Ja u svom svakodnevnom životu doživljavam Boga stalno. Ne možete to nekome objasniti koji nije otvoren. Možete objasniti ljudima koji su otvoreni, koji možda ne vjeruju ali žele čuti. Ljudi koji su teški i ne žele u ništa drugačije vjerovati od onoga što oni ne odobre, ili ne misle, teško im je objasniti, međutim bio je i Savao koji je na kraju postao sveti Pavao.”

Čitav razgovor poslušajte na priloženom linku:

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja