Budi dio naše mreže

"U međuvremenu, poslije završene škole, ja sam se vratila, ali stalno je to u vama – siromasi, Afrika – vi rastete s tim. Župnik koji je bio u mojoj župi jako je propagirao misije, pomagao siromasima u župi, puštao nam filmove o Majci Tereziji… Tako da je meni bilo biti redovnica i biti misionarka nekako zajedno. Dolaskom u redovničku družbu, vi imate formaciju koja vas nauči prihvaćanju svake situacije. Vi možete biti misionar u svojoj vlastitoj zajednici, u svojoj obitelji, ali najvažnije je što vi morate imati zavjet poslušnosti – gdje vas vaša družba šalje, vi prihvaćate", rekla je s. Bogdana Markić, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi, koja djeluje u Ugandi.

/ hk

Pri susretu i razgovoru s misionarima Crkve u Hrvata, nemali je broj onih koji za svoje misijsko zvanje mogu zahvaliti p. Anti Gabriću i dakako Sv. Majci Tereziji. Jedna od njih je i s. Bogdana Markić, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi, koja djeluje u Ugandi. Kako je za portal katoličkog tjednika Nedjelja otkrila ova skromna i samozatajna redovnica, njezin misijski “hod” započeo je baš u tadašnjoj sarajevskoj Misijskoj centrali, kada je iz Aladinića u Hercegovini došla pohađati višu medicinsku školu.

“Kad sam bila mlada – to je bilo prije puno godina”, dodaje u šali i nastavlja: “prije 42 godine ja sam stupila u kontakt sa sestrama Kćerima Božje ljubavi, i to baš preko Misijske centrale, ali svakako da se prije javio taj misijski zov – čitala sam o našem velikom misionaru p. Anti Gabriću i Sv. Majci Tereziji, i o našim drugim misionarima jer smo primali Radosnu vijest”.

Za sve je “kriva” Misijska centrala

Rekla je kako je njoj biti redovnica bilo na prvom mjestu, ali isto tako ipak je „došla“ sestrama KBLJ koje su radile u Misijskoj središnjici jer je, kako svjedoči, uistinu u njima – koje su tada ondje radile – vidjela jedan duh radosti.

“U međuvremenu, poslije završene škole, ja sam se vratila, ali stalno je to u vama – siromasi, Afrika – vi rastete s tim. Župnik koji je bio u mojoj župi jako je propagirao misije, pomagao siromasima u župi, puštao nam filmove o Majci Tereziji… Tako da je meni bilo biti redovnica i biti misionarka nekako zajedno. Dolaskom u redovničku družbu, vi imate formaciju koja vas nauči prihvaćanju svake situacije. Vi možete biti misionar u svojoj vlastitoj zajednici, u svojoj obitelji, ali najvažnije je što vi morate imati zavjet poslušnosti – gdje vas vaša družba šalje, vi prihvaćate”, rekla je redovnica koja je najprije misionarski djelovala u Makedoniji, i to punih 15 godina.

Bilo je teško, ali bila je jača ljubav za misije!

“Makedonija je jedna od misijskih zemalja – ne kao Afrika, ali ipak ima misijskog posla. Radeći tamo, meni je bilo jako lijepo. Radila sam u bolnici posao koji sam voljela, zavoljela sam isto te ljude – Makedonci su stvarno fin narod… I na kraju, naše sestre koje su bile ‘na prvoj crti’ odlaska u misije – među njima je bila s. Vedrana Ljubić – 1998. otvorile su našu misiju na razini družbe u Ugandi. Ja nisam bila takva da je cijela provincija znala da želim u misije, bilo je to u srcu, ali poslije, kada se otvorila mogućnost, počela sam intenzivnije o tome razmišljati – iako sam vidjela da i u Makedoniji mogu djelovati misionarski, ali osjećala sam: nije to to. Potom sam se javila za misije, u suglasnosti s našim poglavarima, te su me poslali na učenje jezika u Englesku gdje sam bila pet godina – jer bez jezika ne ide. Bilo je teško, ali bila je jača ljubav za misije”, ispričala nam je misionarka o svojim početcima.

Zdravstvo kao misija

Ona je već i u Ugandi punih 15 godina te je trenutno i predstojnica svoje redovničke zajednice, a radi kao medicinska sestra u dispanzeru. Najprije je dvije i pol godine bila u Barari, gradu koji je i biskupijsko sjedište, a ostalih 12 i pol je u misiji/župi Rushooka – odnosno u prvoj zajednici u koju su 1998. došle njezine susestre.

“To je naša međunarodna zajednica. Od prvih sestara koje su došle, dvije su bile iz Brazila, naša s. Vedrana te iz Austrije i Poljske po jedna sestra. Sada smo još uvijek međunarodna družba, a sve skupa u Ugandi nas djeluje: tri Hrvatice, četiri Brazilke, s tim da imamo i Uganđanke. Sada je njih 28 za ove 22 godine, sve skupa imamo četiri postulantice i 10 kandidatica”, ispričala je s. Bogdana.

Što je jako važno – nijedan pacijent se ne vrati bez liječenja!

U nastavku je, predstavljajući svoju misiju i djelovanje, otkrila i da su nedavno – 13. listopada, otvorili i novi dio, odnosno porodilište. “Stari dio vodi sestra iz Brazila, a djeluje nas pet. Ali od iduće godine bit će nas više u tome dispanzeru jer su i potrebe veće. Međutim, još nemamo sestre koje su osposobljene. Tako da će se dvije najprije zaposliti u kuhinji, jedna u praonici i jedna će biti na prijmu bolesnika”, rekla je redovnica, dodavši kako su ljudi tamo puno umirali od malarije, no da se zadnjih mjeseci to smanjilo.

“Sada umiru od tuberkuloze – iako je država osigurala besplatno liječenje iste – te uslijed slabog imuniteta i pothranjenosti. Zato se mi posebno molimo da ne dođe korona i ne proširi se jer bi bila veća smrtnost ljudi sa slabim imunitetom. Država također plaća liječenje i oboljelima od AIDS-a, i za malariju bi trebala, no one najdjelotvornije lijekove ne omogućuju, nego se njih mora kupiti”, istaknula je.

Ona je u Ugandi punih 15 godina!

“Tako isto i za druge bolesti, primjerice oni vam daju te najosnovnije lijekove, ali za sve druge moraju participirati. Nažalost, oni participiraju i u našem dispanzeru jer mi ne možemo funkcionirati drugačije, ali ne zarađujemo na njima, nego samo nabavljamo nove lijekove i medicinske potrepštine. Što je jako važno – nijedan pacijent se ne vrati bez liječenja i lijekova ako ne može platiti”, pojasnila je s. Bogdana, istaknuvši kako se ni uz najbolju volju ne može svima pomoći.

Osvrnula se i na ono u što je i sama najvećim dijelom uključena. “U ovom starom dijelu 2010. počeli smo raditi s oboljelima od AIDS-a i ja sam zapravo najviše zadužena za njihovo liječenje. Mi se trudimo, koliko možemo, pomoći tim ljudima jer automatski njihovi uvjeti života i sve to još više otežavaju. Nažalost, i rak je u porastu, što je jako teško, i sve ove bolesti koje su u Europi – dolaze i dolje. Prije, kada sam tek došla, mislila sam nema toliko ljudi s dijabetesom, kardiovaskularnim oboljenjima”, priznala je misionarka Markić.

Cijeli razgovor sa s. Bogdanom možete pročitati na portalu katoličkog tjednika Nedjelja.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja