Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.

Dolazi noć kad nitko ne može raditi.

 Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.

 (Iv 9, 4-5)

Susret s Isusom omogućuje slijepcu od rođenja tjelesno ozdravljenje i ozdravljenje srca. Isus mu vraća budućnost neizmjerne i neiscrpne dubine. Biti slijepac od rođenja težak je životni teret. No sljepoća duha još je teža i gora.

Sveti Ivan stavlja – s jedne strane – Isusa ozdravitelja u prvi plan dok – s druge strane – ističe noć koja je obuhvatila obitelj, učenike i narod, kao i tmine u kojima su se nalazili farizeji koji stavljaju u pitanje Isusovo djelo ozdravljenja.

Prema njihovu mišljenju, Isus je opsjednut jer ne poštuje subotu, tvrde da tjera zle duhove pomoću zlih duhova. Žestoko se bore protiv onoga koji daje vid i život. Osuđuju samoga ozdravljenoga. To je put tame kojim su pošli farizeji sa svojim okoštalim znanjem i tvrdoglavošću.

“Oluja će prići”, Odilon Singbo/Foto: KS

Ostali su na onomu što žele vidjeti, a ne na onomu što jest. Odbijanjem vjere, što je ostalom najteži grijeh, oni potvrđuju Isusovu izjavu: “Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe.”

Važno je uputiti na biblijske odrednice za bolje shvaćanje Isusovih gesta:

“Pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči.” U starini se vjerovalo u ozdraviteljsku snagu sline. Ovdje nas sveti Ivan vraća u odlomak u Post 2,7 gdje Bog napravi čovjeka od praha zemaljskoga. Isus neprestano obnavlja ranjenoga slijepca u našem biću.

“Idi, operi se u kupalištu Siloamu!” Riječ Siloam znači “poslanik”. Voda koja ozdravlja izravno podsjeća na Isusa:

“Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!”

Pojava prave svjetlosti može ukloniti krivu svjetlost i tmine koje su potamanile srca.

Jedan je bibličar taj odlomak preveo ovako: “Da oni koji vide, postaju svjesni svoje sljepoće.”  Pojava prave svjetlosti može ukloniti krivu svjetlost i tmine koje su potamanile srca; jer čovjek misli da vidi, a uistinu ne vidi ništa. Konkretnije rečeno, kad sunce zasja, nitko ne primjećuje upaljena električna svjetla.

U početku, slijepac nije poznavao Isusa niti je imao odakle je, a zatim svojim bližnjima objavljuje da se njegov ozdravitelj zove Isus. Nakon rasprave o Isusovu identitetu, slijepac naviješta da je njegov dobročinitelj Prorok, da bi na kraju tvrdio da je Isus Božji poslanik (Siloam): “… kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa.” Poslije će se baciti ničice pred Isusa ispovjedivši da je on Sin Čovječji i zvati ga Gospodinom, vjerovati u nj i pokloniti mu se uz riječi: “Vjerujem, Gospodine!” I baci se ničice preda nj. Zaključujemo da je svaki težak susret zapravo trenutak u kojem Isusova riječ slijepcu utvrđuje spoznaju istine o Bogu i daje mu sasvim novu potvrdu vjere.

Vlč. Odilon Singbo/Foto: KS

Ovdje je Isus učinio dva čuda u jednom čovjeku. “Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?” U našem životu postoje silna i brza obraćenja. Postoje i spora, kao da Bog udijeli poseban ritam onomu kojemu želi dati svoju milost – možda nama… To je slučaj slijepca iz Siloama: slijep od rođenja, dobiva vid.

To je prvo, jako i brzo čudo.

Pred farizejima, koji su ga prozvali, usuđuje se reći bez straha: “Prorok je!”

Drugo čudo postupno je otvaranje očiju njegove vjere u Isusovu osobu, u njegov duboki identitet. I to se dogodilo u različitim razgovorima u kojima će sam slijepac uspjeti polako izgovoriti ime onoga koji ga je ozdravio. Svojim bližnjima najprije oprezno govori o “čovjeku koji se zove Isus.” Pred farizejima, koji su ga prozvali, usuđuje se reći bez straha: “Prorok je!” A kada ponavljaju svoje prijeteće pitanje, bivši slijepac ide korak dalje: “Isus je dostojan imati učenike, on je bogobojazan i vrši volju Božju, zato je on od Boga poslan.” Na kraju, čini posljednji korak vjere: “Vjerujem, Gospodine! Čovjek – Isus – Prorok – Poslanik – Sin Čovječji – Gospodin: “Vjerujem, Gospodine!” Zanimljivo je da nije on ostao samo na ispovijedanju te temeljne vjere, nego odmah živi tu vjeru: I baci se ničice preda nj. Kako je lijepo i divno kada vjernik nosi to ime, ne samo po riječi nego i po životu, bez straha od suvremenih farizeja!

U susretu s Isusom. Istinom i Svjetlošću svijeta, bivši slijepac pronašao je i vidio cijelo svoje biće: tijelo, duh i dušu. I to njegovo biće postupno se otvorilo toj Svjetlosti, ostvarivši istinu koju je Isus došao naviještati u Hramu: “Istina će vas osloboditi.” A mi? Gdje se mi nalazimo u primanju i prihvaćanju te Istine koja nas oslobada? Molimo Svjetlost svijeta da našu svjetiljku drži upaljenu na putu našega traženja i življenja te Istine

Tamna je noć

sve je tiho.

Sve uživa u miru tvoje dobrote.

Ali me obuzima strah:

strah pred životom,

strah pred svijetom,

strah pred sobom,

strah pred strahom,

strah pred Tvojim dolaskom…

Htio bih ići Tvojim stopama,

hoditi Tvojom snagom.

Ali, Gospodine, dobro znaš:

slaba je snaga moje svjetiljke,

njezin je plamen tako slasb…

Molim Te, Gospodine,

drži mi svjetiljku upaljenu.

Znam, ovozemaljska privlačna svjetla

sluge su i Princa tame…

A u najtamnijoj noći moga života

krije se nepovrijeđeno svjetlo tvoje.

Daj mi, Gospodine, da ga otkrijem

za još jedan korak k bratu, sestri,

za još jedan čvrsti korak k Tebi…

U tami moga života, prosim Tvoje ulje.

Da mi u rukama gori životna svjetiljka,

udijeli joj toplinu, ljepotu, mir,

plamen jedinstva, ljubavi, bratstva…

Plamen koji ništa ne može ugasiti:

ni moji promašaji, ni moji strahovi,

ni promašena prošlost,

ni nesigurna budućnost,

ni burna sadašnjost.

Molim Te. Gospodine,

drži mi svjetiljku upaljenu

da gori iz Tebe – Izvora

Da vodi k Tebi – Izvoru bez izvora…

Drži ju upaljenom, Gospodine…

Gornji tekst izvadak je iz knjige Odilona-Gbènoukpa Singboa, Oluja će proći, a objavljen je uz dopuštenje izdavača. Više o knjizi možete saznati ovdje.