Latinski naziv ovog Reda je ordo cisterciensis. Osnovao ga je, reformiranjem benediktinaca, 1098. sveti Robert, u mjestu Citeaux, latinski Cistercium, u francuskoj pokrajini Burgundiji. Značajan doprinos za širenje Reda u Europi dao je sveti Bernard iz Clairvauxa u 12. stoljeću.

Odijelo im se sastoji od bijelog habita i crnog škapulara. Kad sudjeluju u korskoj molitvi i zajedničkoj liturgiji oblače bijelu široku kukulu. U Hrvatsku su došli 1208. na poziv hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. te u Topuskom osnovali cistercitsku opatiju.

Molitva je prvi temelj njihovog života!

U 13. stoljeću još su osnovane opatije u Kutjevu i u Zagrebu na Dolcu. Sredinom 16. stoljeća cisterciti nestaju iz hrvatskih krajeva. Od 1982. cistercitska zajednica se ponovno okuplja u Hrvatskoj u Jastrebarskom. Osnovana je od cistercitske opatije Wettingen-Mehrerau iz Bregenza u Austriji i pripada istoimenoj kongregaciji. Hrvatski cisterciti trenutno djeluju u Austriji.

Povijesni početak

Cisterciti su monaški red u Katoličkoj crkvi. Red je nastao krajem 11. stoljeća, godine 1098., kada je benediktinski opat Robert sa dvadesetak monaha napustio svoju opatiju Molesme (Francuska) i osnovao novi samostan u Citeauxu, želeći provoditi monaški život što vjernije prema pravilu sv. Benedikta. Od mjesta Citeaux ova grupa monaha je po mjestu boravka prozvana cisterciti.

Novi Red ispočetka se nije brzo širio. Tek dolaskom mladog Bernarda Red dobiva zamah i širenje, a Bernard postaje opat u Clairvauxu i pod tim imenom ulazi u povijest kao jedna od najznačajnijih osoba prve polovice 12. stoljeća.

Duhovni temelji

Molitva je prvi temelj cistercitskog monaškog života. Cisterciti se više puta na dan okupljaju u crkvi na koralno pjevanje časoslova – službe časova. Rad prvih cistercita u srednjem vijeku bio je ispunjen teškim fizičkim poslovima na polju i u šumi. Bilo je i takvih koji su se bavili pisanjem i naukom. Povijesne prilike u prošlim stoljećima utjecale su na uključivanje cistercita u odgojne i pastoralne aktivnosti.

Lectio divina – duhovno čitanje, jedan je od putova prema osobnoj molitvi. Čitanje se isprepliće s razmišljanjem i molitvom. Šutnja ne znači samo ”ne govoriti”, niti je ona sama sebi cilj. Ona je pomoć u duhovnome životu. Ona je potrebna da bi se moglo slušati i čuti. Šutnja je mjesto susreta s Bogom i sa samim sobom.

Zajednička molitva – sedam puta dnevno

Cisterciti, kao ogranak velike benediktinske obitelji, nastali su u 11. st. u francuskoj opatiji Citeauxu. Svaki je samostan (opatija) autonoman, a predstojnik se naziva opat. Generalni opat, koji se nalazi u Rimu, pučki je rečeno čast, a ne vlast. Opatije se ujedinjuju u kongregaciju koje su često ne samo internacionalne nego i interkontinentalne.

Tako kongregacija Wettingen Mehrerau, nazvana po drevnoj i velikoj austrijskoj opatiji, obuhvaća 23 muških i ženskih opatija iz Austrije, Italije, Slovenije, Švicarske i SAD-a.

Monaški život je strogo asketski!

Zanimljivo je da su monahinje s vlastitim opatijama potpuno ravnopravne s muškima, pa tako npr. ravnopravno sudjeluju u izboru generalnog opata, kao što je to bio slučaj sa sadašnjim o. Maurusom de Estevom, Kataloncem iz španjolske opatije Poblet. Mora se priznati da je riječ o presedanu, ne samo u Crkvi nego i općenito u društvu ranoga srednjeg vijeka.

Kod svakog se cistercita na stolu u sobici obvezno nalazi: Sveto pismo, Pravilo sv. Benedikta i monaške Konstitucije. Monaški život je strogo asketski pod geslom koje se proširilo svijetom: ”Moli i radi!” Tijekom dana samostansko zvono sedam puta poziva monahe svećenike i tzv. korske monahe, tj. braću laike, na molitvu u koru u crkvi.

Cisterciti imaju svoj vlastiti koral!

Već ujutro u 5 sati je prva molitva ”vigilia”, a dan završava molitvom u 20.30 sati. Molitve su pjevane na latinskom i hrvatskom jeziku. Još je jedna posebnost vezana uz cistercite jer imaju svoj vlastiti koral. Svaki je monah dužan tijekom dana dopodne i popodne obavljati neki fizički posao, a ostane mu vremena i za studij i odmor.

Izvor: templari.hr