Budi dio naše mreže

Svjedočio o 557 dana zarobljeništva u rukama isilovaca: "Uzeli su mi krunicu, odjeću, a jedino što je ostalo je duša i golo tijelo"

Indijski salezijanski svećenik don Tom Uzhunnalil u prepunoj crkvi Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu svjedočio je o 557 dana zarobljeništva u rukama isilovaca. Iznio je svoja iskustva, svjedočio o čudima, istaknuo važnost molitve i oproštenja za duhovni život, za unutarnji mir. Don Tom svjedočio je na engleskom jeziku, a prevodio je don Damir Stojić.

/ Branimir Gubić

Don Tom Uzhunnalil dolazi iz jednog sela na jugoistoku Indije. Vrijednost života i vjere spoznao je u deveteročlanoj obitelji. Salezijancem je odlučio postati u drugom razredu srednje škole. Svoj “da” Gospodinu rekao je prije 29 godina. Njegovo svećeničko geslo je “služiti Gospodinu, da bismo služili drugima.” Velika želja bila mu je postati misionarem u Jemenu, biti ondje župnik i duhovnik sestrama Misionarkama ljubavi koje su ondje djelovale. Živeći život u želji za postizanjem radosti i svetosti, don Tom Uzhunnalil doživio je veliku milost od Gospodina. Početkom ožujka 2016. godine, kada je život izgubilo šesnaestero ljudi, don Tom jedini je preživio napad isilovaca na hospicij sestara Misionarki ljubavi u Jemenu. Njegova jednostavnost i skromnost života očituje se u njegovu svjedočanstvu kojeg je pratila Hrvatska katolička mreža.

“Drago mi je biti ovdje u župi gdje su salezijanci jer sam i ja salezijanac. Znate da se don Bosco osobito posvetio mladima i napuštenima. Naime, predavao sam u jednoj tehničkoj školi u Indiji. Čeznuo sam postati misionarem. Međutim, nije mi odmah odobrena želja za tim.

Najprije bih s vama podijelio kako su don Boscovi salezijanci došli do Jemena. Jemen je islamska država. U prvim stoljećima bilo je puno kršćana, no dolaskom muslimana njihov broj se smanjio ili su gotovo nestali. Sav misionarski rad u zaljevu bio je povjeren franjevcima kapucinima.

Jemen je podijeljen na sjeverni i južni. Južni Jemen je bio pod okupacijom Engleske. Nakon oslobođenja od okupacije u Jemen je došla komunistička vlast. Crkvi su oteli imovinu te protjerali kler i redovništvo. Ostao je samo jedan svećenik, kapucin Angelo. Dva tjedna se skrivao u crkvi i preživljavao je samo pijući vodu. Kasnije su ga našli i uhitili. Ali diplomacijom drugih država preko ambasada, dobio je dopuštenje biti jedini svećenik u Jemenu. Međutim, u sjevernom Jemenu nije bilo nijednog svećenika.

Sigurno znate za sestre Majke Tereze iz Kalkute. Muslimanski vođa sjevernog Jemena pozvao je Majku Terezu da pošalje svoje sestre kako bi se brinule o siromašnima i napuštenima. Majka Tereza je pristala uz jedan uvjet – za svaku njihovu kuću tražila je jednog svećenika kako bi se brinuo za duhovni život sestara. Vladar je pristao na njezin uvjet. Katolički svećenik je došao u kuću sestara – bila je to prva kuća za gubavce u Jemenu. U prvim godina, dušebrižnici sestara bili su tzv. afrički “bijeli oci”. Međutim, od 1987. godine “bijeli misionari” iz Afrike više nisu mogli slati svećenike pa je molba upućena Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. i vrhovnom poglavaru salezijanske družbe. Tadašnji vrhovni poglavar zamolio je salezijance iz Indije da pošalju jednog svećenika u Jemen. I tako su salezijanci došli u Jemen. Bogu hvala što je Majka Tereza inzistirala na katoličkom svećeniku.

Scene su bile kao u ratnim fimovima – posvuda mrtvi.

I tako su najprije jedan, pa dva, onda i tri svećenika poslana u sjeverni Jemen. A 1990., kapucin fra Angelo je trebao zamjenu u južnom Jemenu. Budući da su salezijanci već bili na sjeveru, jedan je poslan u južni. Sasvim slučajno, prvi svećenik koji je tamo došao je moj stric. Prema uredbama Jemena, svećenik na jugu bio je jedini službeni svećenik. Fra Angelo je nakon nekog vremena napustio Jemen. Umro je prošle godine.

1991. godine vojska sjevernog Jemena napala je južni. Bilo je to veliko krvoproliće. Otada su sjeverni i južni Jemen ujedinjeni. Nakon toga ujedinjenja, sestre Majke Terezije imale su četiri kuće. U svakoj kući sestre su se brinule za otprilike 150 napuštenih ljudi, najviše staraca muslimana. Brinule su se za djecu i mlade s posebnim potrebama. Četiri salezijanca bila su župnicima u četiri grada. Kršćani u Jemenu bili su stranci koji su tamo došli zbog posla.

2010. godine dva svećenika dobila su premještaj. Vratila su se natrag u Indiju. Nakon 20 godina rada u školi, dobio sam priliku otići u Jemen. Otišao sam s još jednim svećenikom. Tada je situacija u Jemenu bila vrlo stabilna i mogli smo putovati bez problema.

Situacija se pogoršava 2011. godine kada je Arapsko proljeće zahvatilo Egipat i druge muslimanske zemlje. Tadašnji vladar je svrgnut, a na vlast je došao njegov potpredsjednik. Nije dobro vladao pa je 2015. jedno pleme stvorilo pobunu. Stari vladar se pridružio toj pobuni. Pobunjenici su zarobili predsjednika i držali ga u kućnom pritvoru. Uspio je pobjeći preko Crvenog mora i dobio je potporu od Saudijskog kralja. Kralj je sa saveznicima napao ključna mjesta u Jemenu. Ovo je bila pozadina priče.

Svećenici su inače dobivali mjesec dana godišnjega kako bi posjetili obitelj i prijatelje. Bio sam župnik u Adenu, u katedralnoj župi. Moja viza je bila jedina takva od svih svećenika u ono vrijeme. 2013. išao sam na liječnički pregled. Bolovao sam od dijabetesa. Liječnik mi je savjetovao da uzimam inzulin. Tada sam se razbolio, kašljao sam. Tijekom pregleda našli su mi izrasline u grlu te savjetovali da odem kod još nekih specijalista. Nisam mogao čekati i obavljati pretrage. Vratio sam se u Jemen. Kad su došli rezultati, pozvali su me i rekli da svakih šest mjeseci moram ići na pregled. Mnogi su za mene molili. Kako sam često putovao zbog tih pregleda, provincijal mi je savjetovao da se vratim u Indiju. Vratio sam se u veljači 2015. godine. Kad sam otišao, situacija se u Jemenu jako pogoršala i Saudijska Arabija se spremala napasti Jemen. Indijska vlada je tražila od svojih državljana da napuste Jemen. Organiziran je prijevoz za pet tisuća ljudi. Od četvorice salezijanaca, trojica su napustila Jemen s narodom. Jedan je ostao i brinuo za 22 sestre u četiri njihove kuće. Sestre su odlučile da neće napustiti narod i da će ostati. Ova evakuacija ljudi dogodila se u Velikom tjednu 2015. I baš tada, za Uskrs, dobio sam unutarnji poticaj da se vratim u Jemen i provincijal mi je udijelio blagoslov Marije Pomoćnice te dao mi je dopuštenje da mogu ići.

Sestre su odvezli nedaleko od mjesta gdje smo se nalazili i ubili ih. Pucali su im straga u glavu. To sam vidio svojim očima. U tom trenutku sam zavapio Isusu: Smiluj se ovim sestrama i njihovim ubojicama!

Trebao sam ići brodom s afričke obale do Jemena. Nisu mi dopustili da plovim jer nisam imao potrebnu dokumentaciju. Mislim da je to bila Božja volja. Znate zašto? Jer sada ne bih bio ovdje. Brod je stigao u Jemen, u luku, a Saudijska Arabija bombardirala je luku i taj brod s ljudima je nastradao.

U lipnju iste godine američki avion Crvenog križa nosio je pomoć. Bio sam jedini putnik u tom avionu uz medicinsku opremu. Tek sam 1. srpnja zbog raznih okolnosti stigao u Aden. Jedno vrijeme sam bio u župnom uredu dok je bilo sigurno, no zbog bombardiranja sam se preselio k sestrama Misionarkama ljubavi koje su brinule za 120 staraca. Bilo je pet sestara. Podijelile su sa mnom posebno iskustvo.

Zbog rata nije bilo nikakvih potrepština: hrane, vode, struje… Sestre su ovim starcima pripremile posljednju večeru, ne znajući što će im ponuditi sutradan ujutro. Uvečer su molile i sutradan ih je dočekao jedan musliman pred vratima koji je donio kruh za 120 ljudi. I tako je činio svako jutro dva tjedna. Na kraju više nije mogao peći kruh pa je nosio sestrama žito da ga same pripremaju. Bez struje i plina sestre su u dvorištu na drvima kuhale i spremale jelo za ove ljude. Gospodin se brinuo za te ljude u tim teškim vremenima. Kako ovo možemo nazvati? Providnost?

Ovaj musliman im je bio jako dobar čovjek. Cijenio je rad sestara Majke Terezije. Vjerujte mi, ima dobrih muslima. Molite za njih da ostanu dobri, ali molite i za one koji će tek postati dobri.

Uzeli su moju krunicu, moju odjeću. Jedino što je ostalo bilo je duša i golo tijelo. Dali su mi drugu odjeću. Opet su mi povezom svezali oči, ali i noge. Na taj način započelo je moje zatočeništvo od godinu i pol dana.

Kad sam stigao u Aden, pobunjenici su tad bili na vlasti. Saveznici su se borili protiv njih. Nakon što su pobunjenici istjerani iz Adena, zli ljudi spalili su naše crkve. Jedan dobar čovjek iz mog kvarta vozio me svaki dan u crkvu. Scene su bile kao u ratnim fimovima – posvuda mrtvi. Situacija se nešto kasnije stabilizirala. Pomagao je i Crveni križ.

4. ožujka 2016. bio je prvi petak u mjesecu i bila je korizma. Za taj dan dogovorio sam sa sestrama da će misa biti navčer, a ujutro sat vremena klanjanje pred Presvetim. Nakon doručka vrijeme sam provodio u kapelici moleći. Sestre su radile, dijelile obroke ljudima. Imali smo i zaštitare. Nakon što sam izmolio sve toga jutra, oko 8.30 krenuo sam do sestara i staraca o kojima su skrbile. Na pola puta do njih čuo sam pucnjavu. To me nije uplašilo. Vidio sam tri napadača s pištoljima i jedan od njih me uhvatio za ruku. Na arapskom sam rekao da sam Indijac. Naredio mi je da sjednem tamo gdje su inače bili zaštitari. Dok sam hodao prema mjestu gdje su mi naredili da sjednem, vrtlar se brinuo o vrtu. Ranili su ga. Jako je krvario. Nisu mu pomogli. Sin našeg kuhara, jedanestogodišnjak, također se tamo zatekao i morao je sjesti kraj mene. Pred nama su ubili još jednog radnika. Otvorili su našu ogradu i ušli autom u naše dvorište. Vidio sam kako ulaze u starački dom. Dvije sestre svezanih ruku dovedene su do auta. Otišli su po još dvije sestre i doveli su i njih. Treći put je napadač izišao sam. Pomislio sam da je ubio petu sestru. Sestre su odvezli nedaleko od mjesta gdje smo se nalazili i ubili ih. Pucali su im straga u glavu. To sam vidio svojim očima. U tom trenutku sam zavapio Isusu: Smiluj se ovim sestrama i njihovim ubojicama!

Zahvaljujući molitvama ljudi cijeloga svijeta, pa i ovdje u Hrvatskoj nikada nisam imao noćne more. Iako sam vidio toliko mrtvih, nisam bio u depresiji, nisam se psihički slomio.

Vratili su se po mene. Pomislio sam da je sada moj red da me ubiju. Molio sam se Isusu, Mariji i Josipu. Pitali su me jesam li musliman. Odgovorio sam da nisam, da sam kršćanin. Nisam imao svoj kolar. Otvorili su prtljažnik i morao sam ući unutra. Nakon nekog vremena otvorili su prtljažnik i stavili su oltarnik kraj mojih nogu. Pomislio sam da su ubacili i tabernakul u prtljažnik. Znao sam da je u njemu nekoliko hostija. Mislio sam: Isus ide sa mnom.

Nakon što su me neko vrijeme vozili, stali smo i prebacili su me u drugi auto. Svezali su mi oči povezom. Vozili su me do jedne kuće u Adenu. Dali su mi nešto za jesti. Nakon toga uzeli su moju krunicu, moju odjeću. Jedino što je ostalo bilo je duša i golo tijelo. Dali su mi drugu odjeću. Opet su mi povezom svezali oči, ali i noge. Na taj način započelo je moje zatočeništvo od godinu i pol dana. Za to vrijeme premiještali su me nekoliko puta na druge lokacije, naravno, s povezom na očima.

Snimali su me nekoliko puta. Prisilili su me da tražim pomoć od pape Franje, biskupa Pavla i indijske Vlade. Morao sam ponavljati riječi: Molim vas, pomozite mi! Molim vas, spasite me!

Nešto posebno se dogodilo nakon tri mjeseca zarobljeništva. Čovjek koji mi je nosio hranu, malo je poznavao engleski. Prišao mi je sa svojim mobitelom i pokazao moj Facebook profil.

Dan koji nikada neću zaboraviti je 27. prosinca 2017. godine. Tako sam znao da je Božić bio dva dana ranije. Inače, nisam znao ni koji je dan, ni koji je mjesec. Nisam ništa mogao čitati ni pisati. Uglavnom sam imao svezane oči, ruke i noge. Nisam bio u zatvoru, ali sam bio po kućama gdje su ti ljudi živjeli.

Zahvaljujući molitvama ljudi cijeloga svijeta, pa i ovdje u Hrvatskoj nikada nisam imao noćne more. Iako sam vidio toliko mrtvih, nisam bio u depresiji, nisam se psihički slomio. Dobro sam spavao. Jedino što sam čuo je let aviona iznad nas te bombe i pucnjeve.

Kako je izgledao jedan dan u zatočeništvu? Svakog jutra Bogu bih zahvalio za taj dan, izmolio bih Anđeo Gospodnji. Znao sam da su sestre ubijene pa sam za njih molio Očenaš, Zdravomariju, Slava Ocu i Pokoj vječni. Molio sam i za sve ubijene toga dana. Molio sam nekoliko krunica, krunicu Božjeg Milosrđa, Križni put. Slavio sam duhovnu misu. Nisam imao kruha i vina. Molio sam po sjećanju, napamet. Molio sam Isusa za duhovni kruh i duhovno vino. Mislio sam za sve pa i za one koji su me zarobili. I tako su tekli dani u zarobljeništvu.

Nešto posebno se dogodilo nakon tri mjeseca zarobljeništva. Čovjek koji mi je nosio hranu, malo je poznavao engleski. Prišao mi je sa svojim mobitelom i pokazao moj Facebook profil i rekao je: “Jako dobro izgledaš”. Pitao me još jedno pitanje: “Zar se ove žene ne boje života?” Pomislio sam da možda misli na sestre. Ali podigao sam ruku i pokazao prstima da su svih pet sestara ubijene. Rekao je da su samo četiri mrtve. Jedna je preživjela skrivajući se u hladnjaku. Vjerovao sam mu. Zahvalio sam Gospodinu što je jedna sestra preživjela. Bila je to poglavarica.

Nakon godinu dana od toga, molio sam Isusa da me oslobode što prije. Mislim da je Isus čuo moju molitvu. Nisam se ni razbolio niti sam propatio. Prije zarobljeništva uzimao sam inzulin dva puta dnevno. To mi nisu davali dok su me držali zarobljenog. Pri samom kraju dali su mi neke tablete. Nakon oslobođenja, inzulin uzimam četiri puta dnevno. Zahvaljujući molitvama, moje zdravlje je očuvano.

Nakon molitve imala je posebno iskustvo. Osjetila je kao da je netko pokriva posebnim bijelim plaštem. Prestala se bojati. Stajala je mirno. Tri puta su ulazili, pretraživali prostoriju i otvarali hladnjake, ali nju nisu vidjeli.

12 rujna 2017. konačno sam oslobođen. Od zarobljenika oslobodili su me ljudi iz Omana. Dovezli su me u Oman gdje su mi poželji dobrodošlicu. Tada sam shvatio da sam zaista slobodan.

Liječnik me pregledao i obavijestio me da ću putovati zrokoplovom. Kad sam sletio, odveli su me u hotel u kojem sam se nakon dugo vremena konačno oprao i obrijao. Tada sam stao na vagu. Imao sam 56 kilograma. Danas ima 82 kilograma.

Isti dan sam letio za Rim. Došao sam u salezijansku zajednicu u Vatikanu. Bio sam u vatikanskoj bolnici i dobio sam svu medicinsku pomoć. 13. rujna susreto sam se s papom Franjom. Vrlo emotivan trenutak za mene. Sreo sam se i s papom Benediktom. Nakon toga bila je i konferencija i za medije.

Nakon nekoliko dana poglavar salezijanske zajednice spojio me s poglavaricom koja je tada sa mnom bila u Jemenu. To je naš prvi razgovor od 4. ožujka 2016. godine. Evo što mi je ispričala.

Najjače oružje koje nam je Gospodin ostavio je molitva! Znam da su vaše molitve pomogle da sam ostao zdrav i fizički i psihički.

Dvije sestre su vidjele kako teroristi ulaze kroz prozor i rekli su poglavarici da se skrije. Bila je jedna mala prostorija. Skrila se u tu prostoriju koja je imala jedna vrata i mali prozor. Jedva je stajala jer se tresla od straha. Vidjela je kroz prozor kako teroristi ulaze. Počela je moliti molitvu Mariji: Spomeni se. Nakon molitve imala je posebno iskustvo. Osjetila je kao da je netko pokriva posebnim bijelim plaštem. Prestala se bojati. Stajala je mirno. Tri puta su ulazili, pretraživali prostoriju i otvarali hladnjake, ali nju nisu vidjeli. Sami zaključite je li ovo čudo. Jesu li Gospodin i Marija učinili da ovi teroristi ne vide sestru iako im je bila pred očima? Tako je ona preživjela. Nakon nekoliko sati je izišla van. Obišla je starački dom. Vidjela je 12 ubijenih. Našla je tijela sestara u vrtu. Tražila je i mene. Pomislila je da sam čuo napad, da sam uzeo hostije, oltarnik i da sam otišao. Ali nije bilo tako. Tada sam shvatio da ono što su ubacili kraj mojih nogu nije bilo svetohranište. Ne znamo što se na kraju dogodilo s hostijama. Sestra poglavarica je tada nazvala svećenika udaljenog stotinu i nešto kilometara i sve mu ovo prenijela. Taj svećenik je obavijestio cijeli svijet.

To je kratka priča. Više možete saznati u knjizi Čudom živ: 557 dana u rukama isilovaca. Hvala salezijancima u Hrvatskoj koji su knjigu preveli. U njoj se nalazi više detalja.

Najjače oružje koje nam je Gospodin ostavio je molitva! Znam da su vaše molitve pomogle da sam ostao zdrav i fizički i psihički. Hvala svima na molitvama. Koristite oružje molitve u svim situacijama. Nastavite vjerovati u živoga Boga Isusa Krista. Uzmite najplodonosniji lijek, a to je oproštenje.

Iskusili ste rat na ovim prostorima. U ovoj crkvi su ispisana imena branitelja koji su položili život za domovinu. Molimo za njih da ih Bog primi u Vječno Kraljevstvo. Molite se i za one koji su ih ubili. Oprostite im iz srca. Nije to jednostavno. Isus želi da oprostimo. Rekao je molite i oprostite svojim neprijateljima. Primjerom na križu to je pokazao svima nama. Ako sam ja mogao ostati miran i smiren nakon godinu dana, to je zbog Božje milosti. Ne sudimo, radije molimo!

Gospodin je imao poslanje za mene. Ima ga za svaku osobu. U tišini molitve osluškujte što Gospodin od vas traži. Ja sam to učinio onoga Uskrsa. Neka vam Gospodin udijeli sve milosti kako biste ispunili svoje poslanje.

Preporučam se u vaše molitve. Rat u Jemenu još nije završio. Sedam je Misionarki ljubavi koje su u Jemenu. Tamo nema nijednog svećenika, ja sam bio zadnji. Molite za sestre koje su tamo zbog siromašnih. Bog vas blagoslovio!”

Predstavljanje knjige Čudom živ: 557 dana u rukama isilovaca bit će u ponedjeljak, 21. listopada, u 18 sati  u crkvi Svete Mati Slobode,  dvorana don Petar Šimić. Molitveni susret s braniteljima, uz svjedočanstva hrvatskih zatočenika, bit će u 20 sati.

 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja