Donosimo svjedočanstvo Bruna Borgowieca, logoraša, pisara i prevoditelja u bloku bunkera gladi u Auschwitzu. Čistio je ‘ćelije smrti’, pa i onu u bunkeru oca Maksimilijana Kolbea.

“Bio sam zatvorenik u koncentracijskom logoru u Auschwitzu i morao sam čistiti ćelije smrti, i onu u bunkeru oca Maksimilijana Kolbea, franjevca. U tom bunkeru nalazio se otac Kolbe, do gola svučen, čekao je smrt od gladi. Zadah je bio užasan, pod od cementa, nije bilo nikakvog namještaja, osim jedne posude za fiziološke potrebe.

Otac Kolbe nikad se nije tužio. Molio je glasno tako da su ga njegovi drugovi mogli čuti i moliti zajedno s njime. Otac Kolbe je umro poslije dva tjedna, 14. kolovoza 1941. Kako je za esesovce ta njegova agonija trajala predugo, prekinuli su je injekcijom karbonske kiseline. Otac Kolbe je posjedovao dar tješenja ljudi. Njegovi drugovi u zatvoru upadali su u beznađe, vikali su, čak i proklinjali. Ipak, kad im je otac Maksimilijan Kolbe upućivao riječ, umirivali su se i mirili se s okrutnom sudbinom.

Kad sam iz ćelije morao iznijeti tijelo oca Kolbea, već kod otvaranja vrata pogodila me činjenica da je otac Kolbe bio u sjedećem položaju, bio je naslonjen na zid i imao je otvorene oči. Njegovo tijelo bilo je vrlo čisto i svijetlo (jasno). Svatko bi bio pogođen njegovim držanjem i smatrao bi da je riječ o svecu. Njegovo je lice odsijevalo vedrinom. Pronašao sam tijela i drugih zatvorenika, ispruženih i uprljanih na podu, s crtama očaja na licu. Pogled oca Kolbea bio je uvijek izvanredno prodoran. Taj pogled esesovci nisu mogli podnositi i vikali su: ‘Gledaj u zemlju, a ne u nas!’ Diveći se njegovoj postojanosti i držanju jednog dana esesovci su međusobno govorili: ‘Takvog popa kao što je ovaj, još ovdje nismo vidjeli. Mora da je on izvanredan čovjek.’

Svakog dana čulo se iz ćelije u kojoj su se nalazili jadnici moljenje krunice i pjevanje, a njima su se pridruživali i zatvorenici obližnjih ćelija. Imao sam dojam da se nalazim u crkvi. Otac Kolbe je započinjao, a zatvorenici su odgovarali u koru. Kad bi se otvorila vrata ćelije jadnici bi glasno plačući molili komad kruha i vode, što nisu dobivali. I ako bi se netko snažniji približio vratima, odmah bi dobio od esesovaca nogu u trbuh tako da bi padajući unatrag na cement umirao od udarca ili bi bio ubijen pucanjem. Otac Kolbe držao se hrabro, ništa nije tražio niti se žalio, druge je hrabrio. Dok su skoro svi za vrijeme inspekcije ležali po podu, otac Kolbe je stajao ili klečao među njima i vedrim pogledom fiksirao one koji su ulazili unutra.”

Kolbeovo mrtvo tijelo neko vrijeme ležalo je u mrtvačnici, a spaljeno je u logorskom krematoriju 15. kolovoza 1941., na blagdan Uznesenja Marijina na nebo, na Veliku Gospu, čime mu je ispunjena želja: umrijeti za jedan Marijin blagdan.