"Od djetinjstva sam se borio s opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Nisam se mogao nositi s prljavštinom i nečistoćom pa je za mene volontiranje u tom smislu bilo nezamislivo. Sjećam se kako sam jednog dana miješao prljavu plahtu, koja je ključala u loncu, i kapljica tog 'soka smrti' završila je u mojim ustima. Prvo sam pomislio da ću umrijeti. No, osjećao sam se dobro. Ne znam kako, ali to me iskustvo izliječilo od moga opsesivno-kompulzivnog poremećaja", posvjedočio je Kenny Mammarella-D'Cruz.
Sveta Majka Terezija u životu ovoga muškaraca odigrala je veliku ulogu. “Služenje drugim ljudima i susreti sa smrću promijenili su moj život. Poslije više nisam čeznuo za slavom i bogatstvom. Naučio sam što su prave vrijednosti u životu”, rekao je Kenny Mammarella-D’Cruz, svjedočeći o svome iskustvu volontiranja u kući za umiruće, koju je u Kolkati vodila sveta Majka Terezija.
Uz to, ističe i kako se, pomažući bolesnima i umirućima, oslobodio opsesivno-kompulzivnog poremećaja s kojim se borio od djetinjstva. On je, naime, imao veliki strah od prljavštine i nečistoće.
Majka Terezija naučila ga je kako ustrajati u radu i vjerovati Bogu, a danas i sam pomaže drugima. Kenny Mammarella-D’Cruz je, naime, osnivač grupe za muškarce MenSpeak, koja ima za cilj pružiti prostor muškarcima da otvoreno razgovaraju o svojim iskustvima i osjećajima. Njegovo svjedočanstvo, objavljeno na portalu Newsweek, prenosimo u cijelosti.
Sredinom 90-ih godina živio sam na Fidžiju. Moja je obitelj porijeklom iz indijske savezne države Goe, ali nikada nismo bili tamo. Moji roditelji, mlađi brat i ja rođeni smo u Africi. Kada sam imao sedam godina, kao izbjeglice smo iz Ugande otišli u Veliku Britaniju. Godine 1995. nekako sam uspio uvjeriti svoje roditelje da se susretnemo u Goi. Kada su pristali, osjetio sam da postoji još jedan razlog, osim susreta s obitelji, zbog kojega moram otići tamo. Unutarnji glas mi je rekao da odem k Majci Tereziji.
Neki od njih su bili kost i koža pa mi je najteže bilo davati im injekcije!
Nakon lijepoga vremena provedenog s obitelji u Goi, uputio sam se prema Kolkati. Pojavio sam se pred Kućom Misionarki ljubavi, pokucao sam na vrata i rekao da sam došao volontirati. Majka Terezija i ja smo počeli razgovarati kada sam krenuo na jutarnju molitvu u Majčinu kuću. U tom sam trenutku bio samo deklarirani katolik, no rad s umirućim ljudima bio je toliko zahtjevan da sam imao potrebu za molitvom kako bi me ona nosila kroz dan.
Majka Terezija je često predvodila molitvu. Nakon molitve, kada je i imala mogućnost biti na raspolaganju za razgovor, bilo je jasno da nismo tamo došli radi druženja. U jednom od prvih razgovora Majka Terezija me upozorila da bi me izvan Kuće mogla dočekati neka djeca i moliti me da im kupim lijek za potrebe njihove obitelji. Pojasnila mi je da su se posvađali s ljekarnikom kako bi dobili svoj novac natrag i da se radi o prijevari.
Za neke je muškarce bilo dovoljno to što su bili nahranjeni, zbrinuti i što su imali krov nad glavom!
Želio sam raditi sa siročadi, no s njima su uglavnom radile žene. Stoga sam se počeo brinuti za bolesne i umiruće u kući Kalighat – Domu prečistoga srca. To je bio hospicij kojega je Majka Terezija osnovala u Kolkati. Neki su volonteri romantično mislili da se tamo umiruće drži za ruku, no to je uistinu bio težak posao.
Prvo što bismo svakoga jutra prije doručka učinili je probudili te muškarce i oprali ih. Njihovu odjeću i posteljinu bismo odkuhavali u velikome loncu jer su imali razne bolesti. I mi smo svoju odjeću nakon toga morali sterilizirati.
Većina nas su bili samo volonteri, a ponekad bi nam se pridružili i medicinski djelatnici. Sve smo to radili s jako malo medicinske opreme. Prvi muškarac kojeg sam zbrinuo je jedva mogao hodati kada je došao kod nas. Odveo sam ga u improviziranu kupaonicu kako bih obrijao njegovo tijelo i lice. Učinio sam to ne samo kako bih mu uklonio sve kukce, već kako bi mi bilo lakše uočiti rane na njegovom tijelu i pružiti mu pomoć.
Za neke je muškarce bilo dovoljno to što su bili nahranjeni, zbrinuti i što su imali krov nad glavom. Neki od njih su bili kost i koža pa mi je najteže bilo davati im injekcije. Bio sam previše uplašen.
Jedan je muškarac trebao biti poslan u smještaj za gubavce kako bi mu amputirali nogu. Ne znam jesam li to činio zbog sebe, ali želio sam da mu spasimo tu nogu. Dugo bi sjedio s ispruženom nogom i petom u zdjelici s dezinfekcijskim sredstvom dok sam mu ja pincetom izvlačio crve iz noge i uklanjao mrtvo meso. Crvi bi se, kretajući se kroz dezinfekcijsko sredstvo, pokušali vratiti u njegovu nogu.
Slomilo mi se srce kada je jednoga dana nestao iz hospicija!
On bi vikao i govorio razne besmislice jer je imao problem s mentalnim zdravljem. Neki ljudi, koji su također bili tamo, rekli su mi da je nekada bio vrlo poznat igrač kriketa. Slomilo mi se srce kada je jednoga dana nestao iz hospicija. Zbilja sam se trudio spasiti mu nogu.
Volontirao sam tamo mjesec dana tijekom 1995. i mjesec dana tijekom 1996. u vrijeme Božića i Nove godine. Ljudi iz Fishguarda i Goodwicka, zajednica u Walesu gdje su se moji roditelji preselili kada smo napustili izbjeglički kamp, čuli su da volontiram kod Majke Terezije pa su prikupili novac i zamolili me da joj ga predam kada sljedeći put budem išao.
Ono što je bilo šokantno je to da sam, kada sam se 1996. vratio, ponovno susreo neke muškarce koji su tamo bili i godinu prije. Dočekali su me kao da sam član njihove zajednice. Muškarac kojeg sam obrijao u improviziranoj kupaonici došao je k meni i rekao mi: “Brate, gdje si bio? Čekali smo.” Brinuli smo jedni o drugima, a on nije želio da znam za njegove zdravstvene probleme kako se ne bih uznemirio.
Naučila me da se ne radi o meni, već o onome što činim za druge!
Majka Terezija ponekad bi nam se pridružila u Kalighatu, premda smo najčešće razgovarali ujutro nakon molitve. Često je govorila: “Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno”. No, u to su vrijeme moji roditelji živjeli u Walesu, ja u Fidžiju, a moj brat u Njemačkoj.
Jednom smo razgovarali o tome kako je jako zauzeta s brojnim javnim istupima i kako malo spava. Rekla je da će, ako mora biti u javnosti kako bi privukla pozornost na rad sa siromasima, to i učiniti. Rekla mi je da se tu ne radi o njoj, već o služenju najsiromašnijima. Željela je da ljudi pokažu da im je stalo. To me potaknulo da preispitam samoga sebe. Naučila me da se ne radi o meni, već o onome što činim za druge. To je ono što je zaista vrijedno.
Majka Terezija nije se opterećivala drugima. Bila je usredotočena na ono što je činila i nije tu bilo ničega glamuroznoga. Bila je osjećajna, ali i praktična – činila je ono što je mogla kako bi pomogla drugima. Sjećam se da nam je na Božić 1996. rekla da ćemo, nakon našega rada, izaći na ulicu s njom i u procesiji pjevati korale. Neki od volontera baš i nisu bili raspoloženi za to, ali su učinili ono što je rekla. Nitko se nikada nije prepirao s Majkom Terezijom.
Kada sam počeo održavati grupe za podršku muškarcima, kako bi im pomogao da nauče govoriti o svojim problemima, osjećao sam veliki strah. Strah je postao još veći kada sam počeo poučavati druge kako održati grupe podrške. No, od Majke Terezije sam naučio kako ustrajati u radu i vjerovati Bogu – ništa drugo nije važno!
Služenje drugim ljudima i susreti sa smrću promijenili su moj život!
Volontiranje u Kalighatu bilo je nešto najkorisnije što sam ikada napravio u svome životu. Sada sam, u pandemiji koronavirusa, svakoga dana održavao grupe podrške za muškarce kako bi im pomogao u ovim nemirnim vremenima.
Od djetinjstva sam se borio s opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Nisam se mogao nositi s prljavštinom i nečistoćom pa je za mene volontiranje u tom smislu bilo nezamislivo. Sjećam se kako sam jednog dana miješao prljavu plahu, koja je ključala u loncu, i kapljica tog “soka smrti” završila je u mojim ustima. Prvo sam pomislio da ću umrijeti. No, osjećao sam se dobro. Ne znam kako, ali to me iskustvo izliječilo od moga opsesivno-kompulzivnog poremećaja.
Služenje drugim ljudima i susreti sa smrću promijenili su moj život. Poslije više nisam čeznuo za slavom i bogatstvom. Naučio sam što su prave vrijednosti u životu!