“Stvarno vjerujem da kada čovjek ne vidi negdje izlaz, vjerujem da Bog nešto radi. Zato vas molim i potičem – nemojte u tim trenucima izgubiti vjeru u dragoga Boga. Bez obzira kako se osjećate molite”, započeo je svoje svjedočanstvo župnik župe Duha Svetoga na zagrebačkom Jarunu don Damir Stojić. Potom je podijelio dva iskustva kojima želi poručiti da Bog sve može okrenuti na dobro.

Prisjetio se događaja koji mu se dogodio u dobi od 5 godina dok je još živio u Kanadi gdje je rođen. “Vrlo dobro se sjećam kada je 1978. godine naša kuća u Torontu izgorjela do temelja. Sve smo tada izgubili. Moji roditelji u Toronto su došli bez završene škole i znanja stranog jezika. Majka je radila u tvornici sapuna, a otac u klaonici svinja. Bili su tipični radnici koji su radili dan za danom. A onda nam je kuća 1978. godine izgorjela do temelja”, prisjetio se Stojić koji se i dan danas sjeća ove scene kao da se jučer dogodila.

Želim reći kako od jednog požara do zaustavljenog aviona zbog čega smo bili prisiljeni prenoćiti kod prijatelja, ništa nije išlo prema našem planu, ali Bog je imao svoj plan.

Usprkos zaista teškoj situaciji priznaje kako se ne sjeća da su roditelji kukali i jadikovali. “Dapače, mogu reći da mi je ovo bilo možda najljepše razdoblje u djetinjstvu. Nekoliko mjeseci živjeli smo kod ujaka koji su imali tri sina. Svi smo živjeli u jednoj prostoriji. Ono što vam želim poručiti jest kako Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube”, svjedoči Stojić. Nadalje, prisjeća se kako su te iste godine svi zajedno otišli na ljetovanje u svoju domovinu, usprkos tragediji jer ih je otac želio izdići iz te situacije. Baš u to vrijeme kada se cijeloj obitelji svijet okrenuo naglavačke Stojićev brat upoznao je djevojku koja je danas njegova supruga. “Želim reći kako od jednog požara do zaustavljenog aviona zbog čega smo bili prisiljeni prenoćiti kod prijatelja, ništa nije išlo prema našem planu, ali Bog je imao svoj plan. Kada se ovakve situacije događaju, ja vjerujem da Božja providonosna ruka negdje nešto radi”, svjedoči Stojić.

Prva poruka don Damira Stojića jest da Bog tada nešto radi u našem životu, iako mi to ne vidimo. “Pogotovo tada kada ti misliš da on ništa ne radi, tada Bog najviše radi. Kada bismo sami pisali svoju životnu priču od toga vjerojatno ništa ne bi bilo, ali Bog piše našu životnu priču”, istaknuo je i poručio neka više ljubimo Boga, a manje jadikujemo nad sobom i svojim životom.

Činite dobra djela. Bog sve zapisuje u Knjigu života. Iznenadit ćete se kako Bog sve to vidi i kako ste veliki u Božjim očima.

Stojićev otac prodao je ovu kuću i kupio drugu u zapadnom Torontu gdje njegovi roditelji i danas žive. Prisjeća se kako su roditelji tražili katoličku školu u koju bi upisali djecu i tako su naišli na školu posvećenu Don Boscu, što je zanimljivo s obzirom da je Stojić salezijanski svećenik. “Bog nešto radi, imajte vjeru!”, poručio je.

Potom se osvrnuo na aktualna politička i društvena zbivanja u svijetu poručivši da se osjeća vrlo malen pod zvijezdama, što nije važno jer smo u Božjim očima veliki. “Činite dobra djela. Bog sve zapisuje u Knjigu života. Iznenadit ćete se kako Bog sve to vidi i kako ste veliki u Božjim očima. Vaša dobra djela jednog dana donijet će plodove i rod”, naglasio je Stojić te podijelio još jedno svoje iskustvo.

Kada je u vrijeme pandemije propovijedao u jednom malom selu po imenu Donji Mali Ograđenik na poziv fratra. Poslije mise bila je fešta u šatoru gdje je sa fratrima večerao kada mu je prišla jedna starija gospođa. Upitala ga je hoće li upoznati njenu obitelj na što je don Damir pristao. Sjeo je kod njih za stol, a ona ga je zamolila neka pozdravi svoga oca i potom je ispričala: “Kada sam imala 16 godina zaljubila sam se u jednog momka u selu koji je taman išao u vojsku na dvije godine. Mi smo se zaljubili i prije nego je otišao, on me zaprosio i zamolio me da ga čekam dvije godine”, prisjetila se gospođa. Ispričala je don Damiru kako je sva pisma koja su stigla na njenu kućnu adresu njezin otac bacio u vatru jer su dolazila iz Makedonije od nepoznatog mladića. Bojala se da je mladić ne zaboravi, pa je osmislila plan. Pošta se nosila svaka dva tjedna, a ona je pričekala poštara, a poštar je bio otac don Damira Stojića. Tako se gospođa dogovorila s poštarom da se nalaze na jednom mjestu gdje će joj osobno uručiti pismo kako ih njen otac ne bi bacio u vatru. Ovom prilikom don Damir Stojić upoznao je tog  vojnika i danas supruga ove gospođe s kojom ima petero djece a imaju i sedamnaestero unučadi.

Vidim koliko dobro djelo znači i zato nemojte biti škrti na dobrim djelima. Činite ih kada nitko ne vidi i najbolje onda kada od toga sami nemate koristi.

Gospođa je na ovu misu došla samo da vidi don Damira Stojića i pozdravi mog oca kojem je od srca zahvalna za pomoć. “Bio sam jako sretan, no kada sam to ispričao tati, on se toga uopće nije sjećao. Tada sam shvatio da je pomogao mnogim ljudima. To su mi mnogi i sami priznali. Vidim koliko dobro djelo znači i zato nemojte biti škrti na dobrim djelima. Činite ih kada nitko ne vidi i najbolje onda kada od toga sami nemate koristi”, zaključio je don Damir Stojić.