Srce, anatomski gledano, šuplji je mišić, veličine stisnute ljudske šake, koji pumpa krv kroz krvne žile. Kucanje srca, odnosno pumpanje krvi, nužno je za održavanje čovjeka na životu prema čemu je ono ponajprije simbol života, poručuju iz Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.

U konkretnoj i globalnoj antropologiji Biblije čovjekovo je srce sam izvor njegove svjesne, intelektualne i slobodne osobnosti, mjesto njegovih odlučnih opredjeljenja, mjesto nepisana Zakona i otajstvena Božjeg djelovanja. To biblijsko značenje, u odnosu na današnje koje srce prikazuje kao sliku sentimentalne ljubavi, ima dublje značenje – ono označava središte osobe, života i odnosa prema Bogu i drugima.

Srce Sina Božjega pojedince dariva pozivom na svećeništvo!

Ono predstavlja osobu u njenoj cjelovitosti. Dakle, u Starom, kao i u Novom zavjetu, srce je mjesto gdje čovjek susreće Boga, susretom koji postaje potpuno djelotvornim u ljudskom srcu Sina Božjega, onoga čije se srce dariva i kuca za čovjeka. Upravo to Srce Sina Božjega svojim kucanjem određene pojedince dariva pozivom na svećeništvo koje se stoga može smatrati njegovim darom.

Srce Isusovo tako ima poseban značaj za sve one koji se odazivaju na Božji poziv da postanu svećenicima, a Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište i Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu mjesta su gdje se kroz četverostruko područje formacije (intelektualno, duhovno, ljudsko i pastoralno) taj odaziv gradi.

Srce označava središte osobe!

Kako bi si bogoslovi koji prolaze formaciju osvješćivali stvarnost da je poziv kojeg su osjetili dar Srca Isusovog, prostor koji čini središte njihova boravka i formacije, prostor koji čuva ono najdragocjenije što Bogoslovija ima, jest kapelica Presvetog Srca Isusovog. U njoj stanuje Srce koje kuca za svakog bogoslova te im podaruje milost da se odazovu putu na svetost.

Tako, već od samih početaka postojanja zagrebačke bogoslovije, prepoznata je potreba štovanja tog velikog izvora milosti i upravo je zato bogoslovska kapelica posvećena Presvetom Srcu Isusovu.