Osnivač je uskoro spoznao da novost duha Opusa Dei povlači za sobom potrebu za svećenicima koji bi dolazili od vlastitih laika, te bi se na poseban način posvetili pastoralnim potrebama ljudi u Djelu i apostolatu, bez isključivanja drugih duša. Dok je slavio misu 14. veljače 1943., sv. Josemaría je primio posebno svjetlo od Boga koje mu je omogućilo pronalazak načina zaređivanja vjernika Opusa Dei u svećenstvo.

U pastoralnoj stvarnosti Djela ustat će tijelo svećenika koji potječu od njegovih laika i formiranih u njegovom duhu, objedinjenih u instituciju i s potpuno sekularnim uvjetima, za pastoralnu brigu o vjernicima i njihovom apostolatu. Tako je bilo rođeno Svećeničko društvo Svetog Križa koje je podigao biskup Madrida 11. listopada 1943. nakon dobivanja nihil obstat od Svete Stolice, objašnjeno je na službenim stranicama prelature.

U svojim Statutima, Svećeničko društvo Svetog Križa postavljeno je kao društvo klera pravilno i istinski ujedinjeno s Prelaturom, sačinjeno od svećenika koji čine prezbiterijat Prelature (vjernici Opusa Dei koji ju primili svećenički red) i onih svećenika koji žele tražiti svetost u izvršavanju svoje svećeničke službe prema duhu Opusa Dei, a koji su inkardinirani u različitim biskupijama.

Sv. Josemaría je duboko u srcu imao želju učinkovitije pomoći svojoj braći u dijecezanskom svećenstvu. Nastavio im je posvećivati mnogo vremena, posebno nakon 1939., propovijedajući razna utočišta svećenicima diljem Iberskog poluotoka na zahtjev biskupa raznih biskupija. Pažljiv prema potrebama kolega svećenika, sv. Josemaría je uzimao u obzir napuštanje Opusa Dei nakon dobivanja konačnoga papinskog odobrenja, kako bi uspostavio društvo za sekularne svećenike.

U travnju 1950., Bog je osnivaču omogućio da vidi da je moguće u Djelo uključiti dijecezanske svećenike inkardinirane u raznim biskupijama. Stoga je od Svete Stolice tražio da odobri njihovo uključivanje u Svećeničko Društvo Svetog Križa. To je dopušteno 16. lipnja iste godine.

Kada je sv. Ivan Pavao II 28. studenog 1982. uzdignuo Opus Dei na razinu Osobne Prelature s međunarodnim poljem djelovanja, dobiveno je konačno pravno rješenje. Odražavalo je pravi svjetovni karakter Djela i njegove organske strukture (sačinjene od svećenika i laika, muškaraca i žena najrazličitijih zanimanja i društvenog porijekla). U svojim Statutima, Svećeničko društvo Svetog Križa postavljeno je kao društvo klera pravilno i istinski ujedinjeno s Prelaturom, sačinjeno od svećenika koji čine prezbiterijat Prelature (vjernici Opusa Dei koji su primili svećenički red) i svećenika koji žele tražiti svetost u izvršavanju svoje svećeničke službe prema duhu Opusa Dei, a koji su inkardinirani u različitim biskupijama.

Pažljiv prema potrebama kolega svećenika, sv. Josemaría je uzimao u obzir napuštanje Opusa Dei nakon dobivanja konačnoga papinskog odobrenja, kako bi uspostavio društvo za sekularne svećenike.

Kako izgleda duhovnost prelature?

1. Božje sinovstvo

Kršćanin je dijete Božje po krštenju. Ta osnovna istina kršćanstva zauzima temeljno mjesto u duhovnosti Opusa Dei kako tumači njegov Utemeljitelj: “Božje sinovstvo je temelj duhovnosti Opusa Dei.” Obrazovanje koje provodi Prelatura ima za cilj potaknuti u vjernicima živi osjećaj da su djeca Božja i da pomogne usmjeravati: razvija vjeru u Božju providnost, jednostavnost u odnosu prema Bogu, duboki osjećaj poštivanja svakog čovjeka i bratstva između ljudi, istinsku kršćansku ljubav prema svijetu i stvarnosti nastaloj od Boga, vedrinu i optimizam.

2. Svakodnevan život

Obični kršćanin može tražiti svetost u i kroz svakidašnje okolnosti života. Riječima Utemeljitelja Opusa Dei: “Svakidašnji život može biti svet i ispunjen Bogom… Naš Gospodin nas zove da posvetimo uobičajene zadatke svakoga dana, jer se upravo u tome može pronaći savršenstvo kršćana.” Zbog toga su za kršćanina važne sve kreposti: vjera, nada i kršćanska ljubav, i ljudske kreposti – velikodušnost, marljivost, pravednost, odanost, vedrina, iskrenost, i druge. Primjenjujući ove kreposti, kršćanin nasljeduje Isusa Krista.

3. Posvećivanje rada

Tražiti posvećivanje u radu znači obavljati rad što je moguće većom stručnom i kršćanskom savršenošću; to znači obavljati ga iz ljubavi prema volji Božjoj i u služenju ljudima. Ovako običan rad postaje mjesto za susret s Bogom.

4. Život molitve i žrtve

Duh Opusa Dei zahtijeva molitvu i žrtvu kojima se krijepe nastojanja za posvećivanje svakodnevnih zanimanja. Tako vjernici Prelature teže tome da u svoj život ugrade određene kršćanske pobožnosti, kao što su molitva, dnevna Misa, sakrament ispovijedi, čitanje i razmatranje Evanđelja. Predanost Našoj Gospi zauzima važno mjesto u njihovim srcima. Također, da bi nasljedovali Isusa Krista, oni čine žrtve, pogotovo one koje im pomažu u vjernom ispunjavanju njihovih dužnosti i čine ugodnijim život drugih, a to su post i davanje milostinje.

5. Jedinstvo života

Sveti Josemaría je naučavao da kršćani koji rade u svijetu ne bi smjeli živjeti “nekom vrstom dvoličnog života. S jedne strane unutarnji život, život jedinstva s Bogom, a s druge strane, odvojeni i zasebni profesionalni, društveni i obiteljski život. Postoji samo jedan život, sačinjen od tijela i duha. I taj je život onaj koji mora postati, i dušom i tijelom, svet i ispunjen Bogom.”

6. Sloboda

Vjernici Opusa Dei su obični građani koji uživaju jednaka prava i koji su podložni jednakim obvezama kao i svi ostali građani. U svojim političkim, financijskim ili kulturnim aktivnostima, oni djeluju sa slobodom i osobnom odgovornošću, ne pokušavajući uključiti Crkvu ili Opus Dei u svoje odluke, niti pokušavajući predstaviti svoje odluke kao jedina katolička rješenja. Ovo podrazumijeva poštivanje slobode i mišljenja ostalih.

7. Ljubav

Tko poznaje Krista, nalazi blago koje ne može prestati dijeliti s drugima. Kršćani su svjedoci Isusa Krista i šire njegov nauk pun nade među rođacima, prijateljima i kolegama, primjerom i riječju. Utemeljitelj tvrdi: “Kada se zajednički trudimo u istim težnjama skupa s našim suputnicima, prijateljima, rođacima možemo im pomoći da dođu do Krista”. Ova težnja da bi se Krist učinio poznatim je neodvojiva od želje da pridonesemo rješenju materijalnih potreba i okolnih društvenih problema.