P. Reniću, pođimo kratko u povijest…

Isusovci su osnovani u jednom vremenu koje je bilo dosta specifično i turbulentno u povijesti Crkve – 16. stoljeće, reformacija, misije, otkriće Amerike, putovanja u Indiju… Prva skupina tih, recimo tako, prijatelja u Gospodinu, koji su se okupljali oko sv. Ignacija Loyole, željeli su doprinijeti nešto Crkvi.

Nisu imali neku posebnu ideju što bi trebali raditi, znali su samo da žele propovijedati Evanđelje i biti u službi Božjoj. Zato su se odlučili staviti na raspolaganju Svetom Ocu, s obzirom da on ima uvid u stanje Crkve po cijelom svijetu.

Iako je bilo puno situacija od kojih neke nije bilo baš lako prihvatiti, Crkva je uskoro prepoznala da joj treba upravo to. Eto, iz toga se razvio taj posebni, četvrti zavjet poslušnosti Svetom Ocu koji redovnici isusovci polažu u svečanim zavjetima. Naime, svi smo mi kao katolici dužni poslušnost Svetom Ocu i svi mu želimo biti na raspolaganju. Ali isusovci prihvaćaju ići kamogod ih Papa šalje, makar o vlastitom trošku. To nije samo neki tehnički potez, nego slušamo ono što je sv. Ignacije nazvao “osjećati Crkvu”, odnosno “suosjećati s potrebama Crkve” (lat. sentire cum Ecclesia) i u njezinim potrebama i poteškoćama biti joj na raspolaganju.

Isusovci su možda najpoznatiji po svom prosvjetnom i misionarskom radu. Zanimljivo je da nemate obavezu, kao drugi redovnici, zajedno moliti Časoslov.

Kad su se pojavili ti, kako su ih tada zvali, “reformirani svećenici”, stvarno su bile velike potrebe i na raznim područjima, a papa je vidio i da ti ljudi žele stvarno nešto dati za Crkvu. Zato im je dao brojne povlastice upravo u svrhu što učinkovitijega misionarskog rada. Jedna vrlo revolucionarna povlastica u to doba bila je da isusovci ne moraju Časoslov moliti kao redovnici, nego mogu i kao klerici. Dakle, nemaju obavezu zajedničkog moljenja liturgija časova. Zanimljivo je pak da isusovci koji nisu svećenici, primjerice, naši bogoslovi, novaci i časna braća nemaju obavezu moliti Časoslov, ali to rade iz pobožnosti.

Baš zbog te stare povlastice, prilagođene misionarskom i pomalo putujućem apostolatu, isusovci itekako ističu i važnost zajedničkog života jer je zajednički život mjesto gdje živimo svoje redovništvo, tako da danas isusovačke zajednice u pravilu, skoro svaki dan, imaju barem jedno vrijeme posvećeno zajedničkoj molitvi.

Zanimljivo je da Družba i sveti Ignacije nisu imali na početku ideju biti školski red.

Da, danas se isusovce često percipira, pogotovo izvan Hrvatske, odnosno u nekim zemljama, primjerice Americi ili Indiji, gotovo kao isključivo školski red. Ali prva nakana je bila činiti sve što treba Crkvi. Pokazalo se da je upravo to ona životna potreba Crkve, u vrijeme i nakon Tridentskog sabora, kada su mnoge biskupije željele dobro obrazovanje za svoje svećenike i kandidate.

Crkva Il Gesu / Pixabay

Naime, do tada nije bilo razvijenog sustava bogoslovija i sjemeništa. Međutim, bilo je jasno da ako netko hoće raditi nešto za Crkvu i za budućnost, da ipak treba imati i intelektualnu i duhovnu dubinu. S druge strane, bilo je dragocjeno da imamo i obrazovane laike, tako da su vrlo brzo isusovačke škole bile otvorene – i besplatne – za sve ženske kandidate i za laike. Naravno, plemići su uvijek davali dobre darove za održavanje škola, ali uvijek je određeni broj stipendija bio rezerviran za siromašne đake.

U svom je radu general p. Arrupe 1980-ih godina susretao ljude iz čamca u Vijetnamu i nakon toga pokrenuo Isusovačku službu za izbjeglice, jednu od posebnosti vaše Družbe.

Rekao bih da sve muške i ženske redovničke zajednice znaju da redovništva nema bez karitativnog rada, niti propovijedanja Evanđelja bez pomaganja potrebitima. Kako ne možemo svi raditi sve, pomalo smo, i bez nekog strateškog dogovora, podijelili uloge, pa neki više rade s beskućnicima, neki s bolesnicima, neki s djecom, neki s oporavkom problematičnih odraslih. Još je Ignacije otvorio neke karitativne ustanove, primjerice u Rimu kuću za siromašnu djecu s ulice, potom kuću za bivše prostitutke koje su konačno željela živjeti normalnim životom, pa kuću za katekumene koji su željeli postati katolici i jednu za osiromašene starije osobe.

Naravno, kasnije su se pokazale i druge potrebe, tako da je danas jedna od karitativnih djelatnosti Družbe upravo briga za izbjeglice i marginalizirane osobe te migrante koji trebaju integraciju u novim domovinama.

Učenici iz isusovačkih škola Fe y alegria / Facebook

Međutim, pogleda li se koliko je ljudi uključeno u karitativni i socijalni apostolat Družbe Isusove, Isusovačka služba za izbjeglice ne bi bila najveća.

Najveća bi zapravo bila jedna mreža školâ za siromašne koje se zove Fe y alegria, (španj. Vjera i radost). Projekt je krenuo iz Latinske Amerike, gdje su mnogi siromašni imali potrebu kvalitetnog obrazovanja počevši od osnovnih škola. Potom se proširio i na druge zemlje, među ostalim i na izbjegličke kampove u Africi ili Aziji.

Unutar tih masivnih izbjegličkih kampova u šatorskim naseljima i u vrlo teškim uvjetima ponekad živi više stotina tisuća ljudi. Njihova djeca ipak imaju neku vrstu obrazovanja jer se misli na život. Obrazovanje je životna potreba i jedna stvarna investicija za budućnost.

Kako i gdje žive hrvatski isusovci?

Hrvatska pokrajina Družbe Isusove, kako službeno zovemo našu provinciju, danas ima nešto više od 130 članova; od njih je stotinjak svećenika, a ostali su isusovci u formaciji i ponešto časne braće. Prisutni smo najviše u Zagrebu, što je razumljivo jer su tu smještene naše velike institucije poput Fakulteta filozofije i religijskih znanosti, Filozofsko-teološkog instituta, kolegija i bogoslovije na Jordanovcu, zatim naš Dom za stare i bolesne isusovce na Fratrovcu, gdje pomalo opet formiramo i jedan Duhovni centar.

Veliki apostolat je Palmotićeva ulica u bazilici Srca Isusova, koju je bazilikom proglasio papa Pio XII. i gdje se osobito radi s laičkim udrugama, s mladima i studentima. Podsjećam i da nam je povjerena i župa na Sljemenu.

Od isusovačkih prisutnosti izvan Zagreba spomenimo Dom duhovnih vježbi u Opatiji i župe Opatija i Zamet, zatim naš novicijat i Rezidenciju u samostanu u Splitu, isusovačku zajednicu u Dubrovniku, u Sarajevu i Beogradu. U Osijeku imamo Isusovačku klasičnu gimnaziju. I tamo se prilično radi s mladima i s laičkim udrugama. Imamo jednog čovjeka u Boki Kotorskoj. Jedan dio hrvatskih isusovaca uvijek se nalazi u inozemstvu. Ondje surađujemo u našim isusovačkim kućama i institucijama u Rimu, jer je važna prisutnost u središtu Crkve. Klasičnih misija trenutno nemamo, ali ipak ima isusovaca koji su na službi u zemljama gdje je Crkva u većoj potrebi svećenika i redovnika.