"Mi znamo kako se nositi sa životom. Ja ne znam kako drugi, ali bez Gospodina, davno nas ne bi bilo. Strahote rata nisu odnijele samo živote i zemlju, nego i obitelji, i naraštaje psihički stradalih, i štošta drugo. Dužni smo djeci, mladima, svima govoriti o tome - svakome prilagođeno, da može razumjeti", poručuje franjevac konventualac Ivan Marija Lotar na društvenim mrežama.
Fra Ivan Marija Lotar iz župe Sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu svojim objavama na društvenim mrežama potiče vjernike da promisle o sebi i svom odnosu s Bogom. Njegovu objavu o ratnim strahotama prenosimo u cijelosti.
Dok pokušavam već dvadeset i pet godina sabrati riječi na hrpu i napisati nešto suvislo, ovog, osamnaestog, upadam u čuđenje jer se pitam: pa jel moguće da i dalje ne znam što bih rekao? Svako godišnje doba je Božje, svaki mjesec i dan. Ipak, imam osjećaj, kao i svi mi koji smo tada bili tamo, kao i svi mi koji smo otamo, da ovaj studeni sa sobom nosi jednu golgotsku tišinu; mutan, proziran, težak mjesec. Svake godine isto. Pitam se hoće li se to ikad promijeniti?
Kao da duše nasilno ubijenih, nestalih s praga Domovine, nadomak Vrata Hrvatske; duše s branika Hrvatske – nemaju mira i traže pravdu
Kao da duše nasilno ubijenih, nestalih s praga Domovine, nadomak Vrata Hrvatske; duše s branika Hrvatske – nemaju mira i traže pravdu. To dakako nije tako.
Te duše, odavna su, po zaslugama mučeničke krvi, u zajedništvu s Bogom. Duše koje traže pravdu, a s njom i mir smo mi živi. Oprostiti? Jedino s Bogom. Nastaviti dalje? Jedino s Bogom. Doživjeti pravdu – ovdje ne – jedino u Bogu. Oprostite na nedostatku kreativnosti i pametnih konstrukcija. Studeni je težak, znate, nama koji smo otamo. To nije znak da živimo u prošlosti, to nije znak da nismo oprostili, to nije znak da trebamo nastaviti – jer, eto – nismo. To je znak da znamo što znači Vukovar. Mi ne biramo kako ćemo se osjećati. Ali biramo što ćemo činiti. I zato nam nemojte pametovati o “nastavljaju života” i “pogledu u budućnost”. Da mi nismo nastavili i da ne gledamo u budućnost, bili bismo se raznijeli kao mnogi naši susjedi, prijatelji i rodbina. To je bilo naše djetinjstvo. Nas, otamo. Mi znamo kako se nositi sa životom. Ja ne znam kako drugi, ali bez Gospodina, davno nas ne bi bilo. Strahote rata nisu odnijele samo živote i zemlju, nego i obitelji, i naraštaje psihički stradalih, i štošta drugo. Dužni smo djeci, mladima, svima govoriti o tome – svakome prilagođeno, da može razumjeti.
Strahote rata nisu odnijele samo živote i zemlju, nego i obitelji, i naraštaje psihički stradalih, i štošta drugo.
Zato smo – mi otamo – posebno u studenom – zahvalni. Jer mi danas imamo čast i priliku živjeti i zahvaliti njima otamo, koji nikad nisu izašli iz Grada, molitvom, svijećom, sjećanjem i svjedočanstvom. Jer grad – to smo mi.