Ovaj članak temelji se na knjizi autora dominikanca Antonia Royja Marina koji govori o nužnoj potrebi nadilaženja straha od trpljenja kako bismo duhovno mogli rasti i napredovati te dostići svetost o čemu autor govori u svojoj knjizi u knjizi The theology of christian perfection čiji sažetak je prepričao fra Davor Palić za portal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. “Trpljenje nas čini sličnima Kristu na savršen način. To je u biti svetost – biti sličan Kristu”, piše član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Kako bismo trpljenje prihvatili i shvatili ga na onaj način na koji to Bog za nas želi u nastavku prenosimo objavu o nužnosti i potrebi trpljenja.

Nadići strah od trpljenja

Jedan od bitnih aspekata borbe “protiv tijela” kod čovjeka, gledano u vidu razvoja duhovnog života, jest “strah od trpljenja” (eng. “horror of suffering”). O čemu se radi? Strah od trpljenja jedan je od velikih prepreka za rast u duhovnom životu. Ovdje naglašavam velikih jer, prema vrsnim poznavateljima duhovnog života, većina ljudi zastane na putu rasta u duhovnom životu upravo zbog ove prepreke. Nužna stvar za ostvarenje vrhunaca osobne svetosti je nadilaženje straha od trpljenja. Prema sv. Tereziji Avilskoj to je apsolutno nezamjenjiv uvjet za dostizanje savršenosti. Radikalno govori autor knjige na kojoj se temelji ovaj članak, dominikanac Antonio Royo Marin, kada kaže da se svatko tko nema ovakav duh može odreći svetosti jer ju nikada neće dostići. Ova izjava potkrijepljena je nebrojenim primjerima svetaca kroz povijest. Ovdje se radi o vrlo ozbiljnoj stvari.

Nužnost trpljenja

Royo Marin započinje pokazivanjem nužnosti trpljenja u čovjekovom životu. Kao udovi Tijela Kristova, nadopunjamo što nedostaje patnjama Kristovim, kako kaže sv. Pavao. To se ostvaruje čovjekovim sudjelovanjem u vlastitom otkupljenju. Posvećenje se sastoji u sve tješnjem sjedinjenju s Kristom, možemo reći “kristifikaciji”. Čovjek koji je dostigao vlastitu svetost postaje drugi Krist. Temeljni citat iz Svetog Pisma koji govori o trpljenju jest sami Kristov poziv: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Mt 16:24). To je jedini put. Krist nam ga je dao i svojim životom pokazao. Autor naglašava kako “nema posvećenja bez raspeća s Kristom”. Svi sveci su krvarili. Sv. Ivan od Križa piše snažne riječi koje opominju mnoge koji danas pokušavaju doći do Krista bez križa: “Ako te u bilo koje vrijeme, moj brate, netko pokušava uvjeriti, bio on prelat ili ne, o nauku koji je širi i ugodniji, ne vjeruj mu i ne prihvaćaj njegova nauka čak i da ga potvrđuje čudima, nego radije biraj pokoru i više pokore i odricanje od svih stvari. I nikada, ako želiš posjedovati Krista, ne traži Ga bez križa.”

Izvrsnost trpljenja

Ako se ispravno razumije, kršćansko pokajanje i trpljenje trebali bi biti privlačniji kršćaninu nego užitak poganinu, ističe Royo Marin. Po njima pravi kršćanin dolazi do vrhunaca svetosti. Takvih kršćana danas vrlo je malo. Sveci su bili svjesni dobra koje trpljenje donosi čovjeku. Mnogi su koji teže za svetošću, ali ne polaze putem trpljenja. Željeli bi biti sveci, ali takvom svetošću koja je udobna i lagana i koja bi ih oslobodila potpunog odreknuća od sebe do razine vlastitog “raspeća”. Takve, kada im Bog pošalje neko trpljenje koje bi ih, kada bi ga prihvatili, vodilo u visine svetosti, vidimo kako uzmiču zbog svojeg kukavičluka i odustaju od puta savršenstva.

Trpljenje nas čini sličnima Kristu na savršen način. To je u biti svetost – biti sličan Kristu.

Potrebno je, jednom za svagda, prihvatiti trpljenje onakvo kakvo nam ga Bog šalje i na način na koji On to želi. Stav duše mora biti stav prihvaćanja i povjerenja u Boga bez pridržaja. To je jedini način pravog rasta u svetosti. Taj put nije lagan i tim putem treba krenuti korak po korak dok se ne prispije do konačnog cilja koji je prava ljubav prema Križu.

Suze i vapaj srca onoga koji trpi i koji je u žalosti Bog nikada ne ignorira. Slabost onoga koji trpi posebno dira Boga. Osobito je plodonosno ako se trpljenje prikaže na spasenje neke duše. Bog je slab na takve čine.

Stupnjevi rasta

Autor na koncu donosi i tumači razne stupnjeve rasta prema želji za trpljenjem:

1) Nikada ne propustiti bilo koju dužnost zbog trpljenja koje nam ona donosi

Ovo je prvi i apsolutno nužan stupanj kako bi ostali u stanju milosti. Opasnost je zanemarivati vlastite dužnosti u životu, a s druge strane tražiti mrtvljenje po vlastitom izboru. Mnogi idu ovim putem.

2) Prihvaćanje križeva koje nam Bog šalje ili ih dopušta

Savršenije od prvog stupnja jest prihvaćati križeve koje nam Bog direktno šalje ili ih dopušta u našemu životu. Ako znamo prihvatiti ih s ljubavlju, te kušnje imaju veliku vrijednost u osobnom posvećenju. U Božjim rukama te kušnje su sredstva za naše posvećenje. Bog često koristi ljude koji nas okružuju u tu svrhu.

3) Svojevoljno mrtvljenje

U drugom stupnju duša je na neki način pasivna, ona prihvaća trpljenja. Savršenije od toga stupnja je vlastito mrtvljenje. Ono je različito za svaku osobu i ovisi o stupnju duhovnog života u kojoj se pojedinac nalazi. Duh Sveti prati i potiče dušu u mrtvljenju kako bi jačala i rasla u duhovnom životu. Vrlo je bitno imati kvalitetnog duhovnika kako ne bi zabludjeli.

4) Pretpostavljanje trpljenja užitku

Onaj koji je na ovome stupnju ljubavi prema trpljenju već je visoko napredovao u duhovnome životu. Sveci su dostigli ove vrhunce. Oni su uvijek osjećali nepokolebljivu radost u mukama i progonstvima poradi Krista. Bježali su od pohvala, do sebe su vrlo malo držali, svakoga su smatrali većima od sebe. Nije nemoguće dostići to stanje. Do njega se dolazi stalnim posvećenjem i životom naviknutim na herojske kreposti, ali i vlastitim trudom potkrijepljenim Božjom milošću.

5) Prikazati sebe Bogu kao žrtvu za zadovoljštinu za grijehe

Čini se kako je nemoguće ići dalje u ljubavi prema trpljenju od pretpostavljanja trpljenja užitku, no postoji i nešto više. Savršeniji od tog stupnja jest stupanj prikazanja sebe kao žrtve za zadovoljštinu za grijehe svijeta. Ovaj čin je iznad regularnog puta milosti u duhovnom životu. U biti se radi o nadnaravnoj povezanosti između dijelova Tijela Kristova. Bog izabire određene svete duše kako bi po svojim zaslugama i žrtvama pridonijeli primjeni zasluga Kristovog otkupljenja. Radi se o zaista velikim žrtvama za koje je potrebna nadnaravna milost Božja.

Prikazanje sebe kao žrtve za duše ne smije biti dopušteno nikome osim onome koga Duh Sveti uporno poziva i nutarnji pokreti milosti neodoljivo potiču. Bila bi zabluda za početnika ili nesavršeno očišćene duše da se stavi u to stanje. Duhovnik bi mogao dopustiti taj čin samo onome koji je već u velikoj mjeri sjedinjen s Kristom, koji ima veliko iskustvo trpljenja i čežnje za trpljenjem, i koji je već daleko na putu savršenstva. Kao zadnja stvar potrebno je Božje prihvaćanje toga čina i time duša postaje slična Kristu na križu.