Štovanje Krvi Kristove drugi je stupanj duhovnosti Krvi Kristove od ukupno sedam stupnjeva koji čine ovu pobožnost. Nakon što smo savladali prvi stupanj otkrivanja i upoznavanja Krvi Kristove prelazimo na drugi stupanj u kojem razmatramo o smislu njezina štovanja, piše Družba misionara Krvi Kristove.

Štovanje kao posljedica spoznaje istine

U starozavjetnom vremenu postojao je običaj da svjedok na sudu priseže riječima: „daj slavu Jahvi“ (Još 7, 19). Isto su se tako i farizeji, u želji da saznaju istinu, obratili slijepcu kojeg je Isus izliječio (usp. Iv 9, 24). Istina, dostojanstvo i čast međusobno su vrlo usko povezani. Tko želi Boga častiti mora govoriti istinu.

Istina ostaje ono što jest samo u cjelini. Tko zbog straha, udobnosti ili zanemarivanja zataji dio istine postaje nevjerodostojan. Pola istine može biti i laž.

Kad smo u svjetlu vjere prepoznali različite načine prisutnosti Krvi Kristove u svijetu ne možemo ostati ravnodušni prema njoj. Posljedica svjesnosti te činjenice je valjani odgovor. Najprije se radi o tome da se ne zaboravi, ne prešuti, ne uguši u sebi istina o prisutnosti Krvi Kristove. Načelni način štovanja Krvi Kristove je produbljivanje i ispovijedanje te istine u naučavanju i življenju.

Poštivanje kao bit štovanja

U svakoj Euharistiji svećenik podiže kalež spasenja na spomen Kristova djela, koje se uvijek iznova uprisutnjuje. Crkva, poslušna Gospodinu, neprekidno podjeljuje sakramente i tako prenosi bujicu milosti koja proizlazi iz Krvi Kristove. Mnoge su se redovničke zajednice i družbe posvetile Krvi Kristovoj i šire molitve i pobožnost na čast „Cijene našeg spasenja“. Mnoga svetišta Krvi Kristove svjedoci su zahvalnosti i pouzdanja hodočasničkog Božjeg naroda.

Svi ovi liturgijski znakovi i izrazi pobožnosti imaju veliku vrijednost ako se izvršavaju u doličnom raspoloženju. Ne mogu zaobići ono što je najvažnije. Vrhunac pobožnosti prema Krvi Kristovoj ne može biti, na primjer, samo njegovanje i podržavanje svojih običaja i obreda. Tu se radi o doličnom životnom odgovoru koji je plod susreta s Bogom u Spasiteljevoj Krvi.

Kad se Mojsije u pustinji, opčinjen gorućim grmom, htio približiti morao je najprije skinuti obuću, jer je mjesto na kojem je stajao posvetila posebna Božja blizina. Prije nego što je čuo Gospodinove riječi i naredbe, morao je iskazati čast.

Pošto smo u vjeri prepoznali različite načine Božjeg bivovanja, raspoloženje za odavanje časti i poštivanje Božje prisutnosti u Krvi Kristovoj sačinjavaju naš prvi odgovor. Sveto pismo na različitim mjestima izričito ponavlja da je strah Božji prvi korak, pa čak i uvjet, za mudrost i spoznaju. Taj isti strah i poštivanje daju posebnu vrijednost i vjerodostojno dostojanstvo molitvama i svečanostima u čast Krvi Kristove. Bez poštivanja, koje bismo mi ljudi trebali iskazivati i svojim vanjskim stavovima, liturgijske i izvan-liturgijske svečanosti gube svoj smisao. Postaju teret i na kraju postižu suprotno od namjeravanog rezultata: umjesto da budu izraz časti i želje obradovati Boga, postaju izraz sramote. Umjesto da izgrađuju i učvršćuju vjeru, oni je uništavaju.

Poštivanje bližnjega

Ne samo da u molitvi i za vrijeme sv. Mise treba voditi računa o ispravnom unutarnjem stavu poštivanja i njegova iskazivanja, već je takav stav potreban i u trenutku kad se susrećemo s Kristovom Krvlju u čovjeku koji trpi, a na poseban način u grešniku. Naravno da se naše poštivanje prema bolesniku neće očitovati u liturgijskim znakovima! Tko želi poštivati drugoga s obzirom na Krv Kristovu, taj govori i čini prije svega ono što odgovara istini, što drugom pomaže i što ga izgrađuje. Tko bližnjeg poštuje ne gleda ga odozgo nego gleda na njega odozdo, traži i ističe ono što je plemenito, lijepo i vrijedno.

Sjajan primjer poštivanja čovjeka koji je opterećen krivnjom i koji je pao, daje nam sv. Ivan Pavao II. u svome govoru zatvorenicima u Papudi. Papa je poznavao problematiku slušatelja. Unatoč tome tretirao ih je jednako, bez pretvaranja i glume, s dubokim vjerskim uvjerenjem. Zahvaljujući tome može reći: „Susrećem u vama ljude koji su otkupljeni, za koje je Krist prolio Krv…“ Nadalje Sveti Otac objašnjava značenje Krvi Kristove kao znak Božje ljubavi prema njima i čitavom čovječanstvu. Na kraju podsjeća da je Krv Kristova izvor veće radosti od one koju može dati svijet, jer čovjeka osposobljava za ljubav i daje mu snagu za početak novog života.

Tako tumačeći Krv Kristovu papa je pokazao gdje leže nedostaci i poteškoće u životu zatvorenika. Rekao je to potičući i izgrađujući, a ne osuđujući ili demaskirajući. Mogao je početi od temeljne vrijednosti u životu tih nesretnih ljudi – od činjenice da su kao otkupljeni trajno obilježeni Kristovom Krvlju. To im dostojanstvo nitko ne može oduzeti niti uništiti, pa ga čak ni sami nisu u stanju odbaciti. Otkupljenje Krvlju Kristovom sadrži najdublji razlog poštivanja svakog čovjeka – pa makar nešto i skrivio.

Iskustva vezana uz temu štovanja Krvi Kristove

Kako smo već čuli u temi “Štovati Krv Kristovu”: “Ne samo da u molitvi i za vrijeme sv. Mise treba voditi račun o ispravnom unutarnjem stavu poštivanja i njegova iskazivanja, već je takav stav potreban i u trenutku kad se susrećemo s Kristovom Krvlju u čovjeku koji trpi, a na poseban način u grešniku…. Tko želi poštivati drugoga s obzirom na Krv Kristovu, taj govori i čini prije svega ono što odgovara istini, što drugom pomaže i što ga izgrađuje. Tko bližnjeg poštuje ne gleda ga odozgo nego gleda na njega odozdo, traži i ističe ono što je plemenito, lijepo i vrijedno.” Primjer toga možemo naći u iskustvima koja donosimo u donjem tekstu.

U obitelji

Bila je nedjelja i u našem domu su bili gosti. Nakon ručka započeo se razgovor o problemima današnjeg svijeta i uzrocima takvog stanja. Naknadno sam se uključila u razgovor i čula kako moj suprug iznosi svoje mišljenje o temi, s kojom sam otprije bila upoznata i za koje sam znala da se negativno odnosi prema Crkvi i Isusu Kristu. Tijekom razgovora iznijela sam svoje mišljenje i negirala misli autora koji je napisao svoje viđenje problema, a s čijim se mišljenjem moj suprug u svemu i potpuno slagao. Ovdje moram reći da sam prije nekoliko godina pročitala sve te knjige, nisam se prije početka čitanja posebno zaštitila, a rezultat je bio prava katastrofa… tijekom otprilike 3 godine ja sam trpjela od problema poljuljanosti vjere u Isusa Krista. Sada sam mislila na našu kćer, koja je mlada u vjeri. Znala sam da će se jednom otvoriti taj razgovor, jer kontakt je blizak – radi se o njenom ocu.

U sebi sam tiho zazivala Krv Kristovu i osjećala veliku zaštitu. S gostima sam na nekoliko sati izašla. U međuvremenu suprug je dao kćerki knjige da pročita neke izabrane ulomke. Kad sam se vratila, ona se spremala za diskusiju s njim. Ostavila sam ih same i nakon dosta vremena kćer je došla vidno uzbuđena i rekla mi da jednostavno ništa što mu je govorila nije ulazilo u njega kao da se ispriječio između njih neprobojan zid. Na kraju je zaplakala i rekla: “Odreći ću se Isusa ako On ne obrati mog oca!” Sve me jako boljelo. Njezina patnja, njegova patnja, nemoć nas kršćana da živimo do kraja Božje poslanje…

Ostala sam neko vrijeme sama da saberem misli. Bila sam na rubu da se razljutim na supruga – mogao je šutjeti i ostaviti da njena vjera raste u miru. I sama sam tijekom godina umorna od tereta tog razjedinjenja među nama. Mislila sam neću negodovati, najbolje da zašutim i ne razgovaram duže vrijeme s njim… Onda je kao svjetlo došla propovijed svećenika koju sam čula o tome kako je Krv Kristova snažno prisutna svuda gdje je patnja, grijeh, sablazan… „Poštivati Krv Kristovu!“

Također sam se podsjetila na Riječ života: „Ljubi bližnjega svoga…“ Odmah su u mojoj duši počele teći riječi opravdanja za mog supruga: ne, neću se svađati s njim, on zna dobro moje mišljenje o tome, neću ga mučiti ni svojom šutnjom, jer on zapravo traga za istinom. Nikad nije nametao svoje mišljenje niti prvi započinjao o tome osim ako ga je netko pitao… Dok sam tako mislila ušao je u kuhinju i na njegovom licu vidjela sam tragove umora, očekivao je moju burnu reakciju. Osjetila sam samilost… samo sam ga ljubazno nešto upitala kao da se ništa nije dogodilo, poslužila odmah večerom… Rekla sam Isusu – „Ne mogu tu učiniti baš ništa osim ljubiti svog supruga. Isuse, sve Tebi predajem u ruke.“ Preplavio me mir i sigurnost… Bog će u svoje vrijeme djelovati. Lice mog supruga se odmah razvedrilo. Taj je mir prešao i na našu kćer…

(A.H.)

U vlaku

Bilo je to u siječnju, zima je bila jako snježna i oštra. Kolega iz Zajednice Krvi Kristove poslao mi je nenadano pozivnicu da prisustvujem njegovoj prisezi u vojsci gdje je služio. Uopće nisam imala želju ići. Baš sam bila u Čenstohovi (Poljska) u Misijskoj kući gdje sam se vrlo dobro osjećala i najradije bih odustala. Braća i sestre su mi ipak savjetovali da trebam ići. Misleći na Riječ Života „Krv Kristova“ krenula sam na put.

Kako sam i pretpostavljala, pola Poljske uputilo se u to vrijeme u taj grad. Nisam ušla u vlak nego sam bila unesena u mnoštvu, a kasnije sam bila od jednog snažnog muškarca laktom pritisnuta uz prozor. Neugodni zadah, poteškoće pri najmanjim pokušaju promjene položaja, svađe živčanih ljudi… To je trajalo cijelu noć. U ranu zoru sam bila toliko premorena da sam skoro počela plakati. Ipak sam nekako izdržala. Kasnije, kako je to uobičajeno na prisezi – nekoliko smo sati stajali na hladnoći, a nakon toga smo dobili vrlo skroman obrok. Napokon je kolega dobio izlaz iz vojarne i trenutak poslije smo otišli kod znanaca.

Dan je brzo prošao – najvažnije je da se moj kolega mogao osjećati jedno sa Zajednicom. Kasnije opet u vlaku. Povijest se ponovila. Bila sam unesena u vlak na hodnik i nisam se mogla uopće micati. „No, da“ – očajno sam pomislila – „neću moći već drugu noć za redom izdržati!“ Osim toga baš u odjeljku tik uz mene sjedila je grupa mladih – dosta pripitih. S njima je sjedila i jedna djevojka. Teško mi je opisati njihovo ponašanje – vulgarne psovke, vicevi koji nisu za ponavljanje, agresija. Prestizali su se u psovkama kao da se natječu. Svi su bili preneraženi njihovom velikom sigurnosti u same sebe koja je tako očito iz njih izvirala. I nitko nije reagirao. Iako su u svojem odjeljku imali jedno slobodno mjesto, gdje su se ugodno smjestili, u cijeloj toj gužvi nitko od ljudi nije pokušao sjesti u njihov odjeljak.

Stajala sam točno nasuprot otvorenih vrata njihovog odjeljka. Bojala sam se i nisam znala što raditi. Noge su me boljele i spavalo mi se. I tada sam na te mlade ljude odjednom pogledala, ne više s odbojnošću već s tugom. Započela sam za njih moliti Krunicu Krvi Kristove, i pomislih, pa Isus je također i za njih trpio. Na žalost, baš su me u tom trenutku momci primijetili i započele su neprimjerene šale na moj račun. Najviše im je smetalo moje bijelo krzno, kasnije kosa, naočale, izgled uopće. Počeli su me gurati, navlačiti za to jadno krzno itd. Trajalo je to možda sat vremena. U vlaku je bilo sve više vruće… Na kraju jedan od njih počeo je pitati za vodu. Nitko od njih nije imao ništa za piće.

Momak koji je sjedio najbliže vratima i koji mi je najviše dosađivao, uzdahnuo je: „Moram se napiti vode!“ Tek tada sam se sjetila da u torbi imam termosicu s čajem. Izvukla sam ju i svjesno se smješkala Isusu u tom momku i pružila mu. Mislio je da se šalim. Odjednom je u odjeljku nastala mrtva tišina. Trenutak poslije jedan od njih je uzdahnuo: „Kako nas je udesila!“ Momak je popio čaj. Nakon duže šutnje, odjednom, ne vjerujući vlastitim ušima začula sam: „Izvolite, imamo jedno slobodno mjesto!“ Nisam se više bojala i sjela sam. Započeli smo razgovarati… Nakon nekog vremena smo došli do zaključka da nije pošteno u takvoj gužvi sjediti u odjeljku za osam osoba, a još bi ih moglo sjesti. Stisnuli smo se i primili smo još četiri osobe u odjeljak.

(A.P.)

Neka nam ova iskustva pomažu štovati Krv Kristovu ne samo u pobožnosti već i u drugom čovjeku. Neka nam u tome pomogne i Riječ Života za taj mjesec: „Vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj“ (Ef 2, 13). Možda u mojoj obitelji, među mojim znancima, na poslu, u školi… postoji netko s kime mi je posebno teško, s kojim najradije ne bih htio imati ništa zajedničko… Neka pogled na križ očisti našu ljubav i ujedinjuje naša srca, neka nas podsjeća da smo si bliski po Krvi Kristovoj. Ne dajmo se voditi samo našim osjećajima i simpatijama, je li netko ljubazan, ugodan… ili nije. Gledajmo dublje: biti „blizu – po Krvi Kristovoj“.