Franjevca Sinišu Pucića mnogi poznaju kao pokretača i prvog urednika časopisa za beskućnike “Ulična svjetiljka”. U Rijeci je inicirao otvaranje Prihvatilišta za beskućnike – “Ruže sv. Franje” kao i prvu Socijalnu samoposlugu za siromašne. Radio je kao novinar u Novom listu, bio učitelj u osnovnoj školi, a za svećenika je zaređen u lipnju ove godine u 42.-oj godini. Rođenog Riječanina pastoralna služba odvela je u Slavonski Brod gdje je danas duhovnik sjemeništarcima u franjevačkom samostanu, u Klasičnoj gimnaziji fra Marijana Lanosovića predaje vjeronauk. Na svetkovinu sv. Franje, u nedjelju 4. listopada, Bog mu je darovao mladu misu na riječkom Trsatu kao zahvalu za njegov život. Lijep povod za razgovor s fra Sinišom o radosti.

Koliko je za radost važna ljubav prema Bogu, prema  životu i svemu stvorenom?

Za nas kršćane radost, sreća, se krije u prva tri slova pojma bogatstvo, Bog bi nam već sam po sebi trebao biti dovoljna sreća koja nam se daruje, ali i sve ono što izvire iz tajne Božje ljubavi za čovjeka. Isus je tu vrlo jasan kao dijagnostičar naše sreće – ljubiti Boga i bližnjega svoga. U tome je tajna sreće i lijek za naše ranjeno srce.

Što je, zapravo, važno za sreću?

Otvoreno srce koje želi biti obasjano, osunčano milostima koje Bog tako obilato daje. No, toga nema ukoliko čovjek nije izmiren s Bogom, bližnjima i samim sobom, odnosno, ukoliko cijeli život ne svraća pogled na tmine svoga srca koje nanosi njegov vlastiti grijeh, ukoliko ga se neprestano ne odriče i ne traži Boga za svoga saveznika u borbi protiv Zla, tijela i grijeha.

Mnogi su nesretni jer nisu otvorili srce za Boga, čak i oni koji se nazivaju kršćanima. Oni i dalje vjeruju u Boga, ali ne i Bogu, što znači, da manjka odnos povjerenja u našeg nebeskog Oca.

Foto: Privatna arhiva

Što je ono što vas usrećuje? Jesu li to male stvari ili na sreću gledate kao na ispunjenje životnih snova?

Dobro znamo da čovjek snuje, a Bog određuje. Od životnih snova često nema ništa, sve se zna okrenuti obrnuto od naših očekivanja što izazove razočaranje u Boga i sebe. Isus u prispodobama Kraljevstvo Božje, najveću sreću, uspoređuje s malim stvarima koje je teško pronaći – gorušičino zrno, biser, novčić. Stoga, sreća i jest poput mozaika koji se slaže od kamenčića, malih dijelova, a svaki od njih našim danima, mjesecima i godinama daju smisao. Osobno, kao čovjeku, franjevcu i svećeniku Bog mi je na prvom mjestu (vjerujem i nadam se da je to tako), a potom čovjek, moj bližnji. Gospodin me obdario s mnogom braćom, ne samo onom u franjevačkim habitima nego tolikim dragim ljudima, kamenčićima mozaika moga života. Radost mi je sačuvati svakog od njih, da ih ne izgubim, ne za sebe, nego za Gospodina i Njegovo Kraljevstvo. Za to živim, za to svaki korak moj ima smisao.

Foto: Privatna arhiva

Jesu li ljudi danas pretežno sretni ili nesretni? Jesu li sreću zamijenili sa zadovoljstvom pa su u životu uglavnom zadovoljni (ili uglavnom nezadovoljni)?

Mnogi su nesretni jer nisu otvorili srce za Boga, čak i oni koji se nazivaju kršćanima. Oni i dalje vjeruju u Boga, ali ne i Bogu, što znači, da manjka odnos povjerenja u našeg nebeskog Oca. Bez toga nema sreće, koliko god je tražili u supružniku, djeci, uspjesima… Zadovoljavaju se stjecanjem stvari ovoga svijeta, a zapravo poput hrčka u kavezu vrte kotač svoga života, očekujući da će pronaći sreću. A sreća je cijelo vrijeme kraj njih, a ne vide je, jer ne gledaju očima srca, očima istinske vjere u kojoj je Bog središte.

Danas Crkvi ne treba puno svećenika, već joj treba svetih svećenika. To jedino i želim postati – svet, vratiti se u glavicu onog klinca iz Rijeke koji je svećenika za oltarom gledao kao nešto veliko i sveto.

Foto: Privatna arhiva

Je li Vam se ispunilo sve o čemu ste maštali u djetinjstvu i mladalaštvu ili je vaš život krenuo nekim drugim tijekom?

Još kao dijete znao sam da mi je najljepše biti u kući Očevoj, blizu Njega i onih koji su Njegovi. Sve što mi je Gospodin darovao jest s tom željom bilo povezano: Htio sam biti sportaš, a onda sam jedno vrijeme radio kao sportski novinar; htio sam biti koristan za druge pa su mi kao najljepša škola života darovani siromašni, bolesni, usamljeni da me nauče ljubiti; htio sam učiniti nešto lijepo za Boga, da bi me potom On pozvao za svoga svećenika i redovnika po primjeru sv. Franje Asiškoga. Kruna svega jest mlada misa koju mi daruje na svetkovinu Siromaška iz Asiza, kao zahvalnicu za moj život, a to onda znači zahvalu za Boga samoga i za sve one ljude koje mi je darovao.

Mlada misa fra Siniše Pucića Foto: Facebook

U čemu je ljepota i izazov vašeg poziva: Biti svećenik, je li to misija od Boga dana i što Vama znači?

Biti liječnik, učitelj ili novinar jest nešto veliko, s obzirom da čovjek može toliko toga dobroga učiniti za druge; biti otac i suprug jest nešto najuzvišenije što čovjek može ostvariti na zemlji, jer Bog po njemu daruje, odnosno, njemu povjerava na brigu, odgoj, čistu ljubav novi život za vječnost. No, biti svećenik jest gotovo nadnaravno: u tom grešnom čovjeku potpuno se izljeva Božja milost, samo s jednim ciljem: da svaki čovjek bude spašen. Stoga, kako sebi ili drugima protumačiti činjenicu da Bog treba svećenika da ostvari svoj primarni cilj? Ljubav je ključ, stoga ukoliko svećenik doista zaživi tu ljubav u svome poslanju, Nebo se tako vidljivo spušta među ljude kojima je poslan. Danas Crkvi ne treba puno svećenika, već joj treba svetih svećenika. To jedino i želim postati – svet, vratiti se u glavicu onog klinca iz Rijeke koji je svećenika za oltarom gledao kao nešto veliko i sveto.

Zašto ste Vi sretan čovjek? Kako se osjeća sretan čovjek, je li to ono kad čovjek živi samo danas i ne razmišlja o budućnosti, i ne živi u prošlosti?

Sretan sam jer vam mogu svjedočiti da je Bog ljubav koju sam susreo i primio! Od te ljubavi živim, ona rađa sreću za mene u ovom danu koji nam je darovan, u bratu čovjeku kojeg ću danas susresti, u svemu onome čime nas Bog poput najboljeg roditelja želi iznenaditi jer nas silno ljubi i sve čini kako bi Njegova djeca bila sretna. Učim se kao i svi, vjerujem, uvijek iznova predavati sve što imam i jesam, svoju prošlost, sadašnjost i budućnost Bogu u ruke, živjeti po Njegovoj volji. Tako je najbolje, tako neka bude.

Foto: Privatna arhiva